Ponekad se pitam što bi se dogodilo kada bi se Johann Sebastian Bach i Wolfgang Amadeus Mozart jednog jutra pojavili u našem vremenu. Ne bih ih prvo odveo u koncertnu dvoranu. Ne. Posjeo bih ih u auto, upalio radio i šutio.

Prvih nekoliko minuta vjerojatno bi mislili da smo potpuno izgubili kompas. Ritam koji lupa kao da netko renovira stan, glasovi kakvi u njihovo vrijeme nisu postojali, sintesajzeri, električne gitare, Auto-Tune… A tek reklame između pjesama! Mislim da bi Mozart vrlo brzo pitao: “Dobro, a kad počinje glazba?”

Ali što više razmišljam, sve sam manje siguran da bi najveći šok bila glazba.

Uostalom, nije li svaka generacija uvjerena da je upravo ona sljedeća glazbena katastrofa? Nekada je rock bio buka. Onda je heavy metal bio smak svijeta. Nakon toga techno nije bio glazba nego lupanje. Danas je sve to sasvim normalno.

Mi se naviknemo. Nevjerojatno brzo. Kao magarac na batinu.

Možda bi Bach nakon godinu dana već nesvjesno pjevušio neku pop melodiju. Ne zato što je glazba postala bolja ili lošija, nego zato što je ljudski mozak stvoren da prihvati ono što ga svakodnevno okružuje.

A onda sam shvatio nešto zanimljivije.

Danas gotovo nikada ne slušamo glazbu. Mi živimo u njoj.

Svira u trgovini, liftu, automobilu, čekaonici, restoranu, na mobitelu, u videima od petnaest sekundi. Toliko smo okruženi glazbom da je često više ni ne primjećujemo.

A možda iza svega stoji još nešto: strah od tišine.

Tišina je postala gotovo sumnjiva. Uđemo u auto – palimo radio. Kuhamo – puštamo glazbu. Hodamo – stavljamo slušalice. Čekamo autobus tri minute – vadimo mobitel. Čim uđemo u stan palimo TV, pa nek melje štagod. Kao da svaki prazan prostor treba odmah nečim popuniti, jer bi se u protivnom moglo dogoditi nešto strašno: možda bismo ostali sami sa svojim mislima.

Slično smo učinili i s mrakom. Osvijetlili smo ulice, trgove, zgrade, mostove, sela, dvorišta, reklame, fasade i svaki kutak koji se mogao osvijetliti. Naravno, mnogo toga učinili smo zbog sigurnosti i praktičnosti. Ali ponekad se pitam nije li duboko ispod svega ostao i onaj prastari ljudski strah od mraka (i tišine). Toliko star da smo zaboravili da ga imamo.

Možda zato više ni ne znamo što bismo s pravom tišinom i pravim mrakom. Postali su egzotika. Nešto što tražimo na godišnjem odmoru, u planinama, na pustim plažama ili meditacijskim retreatovima – nakon što smo ostatak godine učinili sve da ih potpuno protjeramo iz života.

Ali svaka plaža mora imati kafić iz kojeg trešti, svaka šuma povremeno svoj party ili fest.

I možda je upravo tu najveći paradoks. Što više stimulacije imamo, treba nam još više da bismo nešto osjetili. Glasnije, brže, sjajnije, intenzivnije. XXL zvuk, XXL ekran, XXL doživljaj.

A onda negdje u mraku cvrči jedan cvrčak. I ako smo dovoljno dugo bili bez buke, odjednom ga čujemo.

Paradoks našeg vremena nije to što imamo previše glazbe.

Paradoks je što je sve manje slušamo.

Mislim da bi Bach na kraju najmanje komentirao house, rap ili elektroniku. Pogledao bi oko sebe, nasmiješio se i rekao:

“Vi ste prvi ljudi u povijesti koji mogu slušati glazbu kad god požele… a gotovo nikada zaista ne slušaju.”