Meni razgovor o seksu nije neki poseban problem.

Mali problem nastane tek kad shvatim da drugima jest.

Onda ponekad prešutim nešto iz osobnog iskustva da ne ispadne samohvala, provokacija ili poziv na natjecanje koje nitko nije raspisao. Šalu uglavnom često ipak izvalim. Na tuđi ili češće svoj račun. Čovjek mora imati neke slabosti.

Zanimljivo je koliko se o seksu govori, a koliko se malo stvarno kaže.

Seks prodaje automobile, parfeme, donje rublje, jogurt, teretane, glazbu i političke skandale. Seksualne šale prolaze na obiteljskim ručkovima sve dok nisu previše precizne. Pornografija je udaljena dva klika, ali čovjeku je i dalje teško partneru reći:

„Ovo mi se sviđa.“

„Ovo mi ne odgovara.“

„Možemo li malo drukčije?“

Lakše je pogledati četrdeset minuta tuđe hidraulike nego izgovoriti jednu vlastitu rečenicu.

Većina ljudi nema stav. Ima tvorničke postavke.

Ljudi vole misliti da su do svojih stavova došli promišljanjem, iskustvom i dubokim radom na sebi.

Najčešće nisu.

Roditelji instaliraju osnovni paket. Društvo doda zabrane. Religija postavi lozinku. Prijatelji ubace nekoliko sumnjivih aplikacija. Pornografija doda grafiku, a partner kasnije pokušava shvatiti zašto sustav stalno izbacuje grešku.

Većina nas nije jednog jutra sjela uz čaj i rekla:

„Danas ću odlučiti što zaista mislim o seksualnosti, želji, vjernosti, privlačnosti, tijelu i granicama.“

Pokupimo mišljenja putem:

Ovo je normalno.

Ovo nije.

Ovo rade pristojne žene.

Ovo ne rade pravi muškarci.

O ovome se ne govori.

Ovo se smije raditi, ali ne priznati.

Ovo se može željeti, ali ne previše.

Na kraju čovjek toliko dugo nosi tuđe stavove da zaboravi provjeriti odgovara li mu uopće veličina tih cipela i konfekcijski broj košulje – i nije li ona slučajno s rukavima vezanim iza leđa.

Problem nastane kad se pojavi netko tko živi drukčije.

Ne mora vas nagovarati. Ne mora držati zastavu, radionicu ni prezentaciju s grafikonima. Dovoljno je da kaže nešto iz vlastitog iskustva.

I odjednom se ne razgovara o njemu.

Brani se ustavni poredak nečije glave.

Svi žele iskrenost. U promotivnom paketu.

„Sa mnom možeš razgovarati o svemu.“

To je jedna od najčešćih rečenica u odnosima.

Odmah iza:

„Nisam ljubomoran/a.“

„Ne smeta mi tvoja prošlost.“

„Samo budi iskren/a.“

Sve zvuči odlično dok iskrenost ne stigne.

Tada se ispostavi da ljudi uglavnom žele onu vrstu iskrenosti u kojoj im druga osoba potvrdi da su poželjni, dobri, sposobni i nezamjenjivi.

Sve ostalo prima se kao reklamacija.

Kažeš da nešto želiš drukčije -znači dosad nije valjalo.

Kažeš da nešto ne želiš -znači više ne voliš.

Kažeš da imaš fantaziju -znači nešto ti nedostaje.

Kažeš da nemaš želju -znači postoji netko drugi.

Kažeš istinu -a druga strana odmah traži skriveni prijevod.

Ljudi često ne slušaju što si rekao. Slušaju što bi to moglo značiti za njihovu vrijednost.

Zato razgovor o seksu brzo prestane biti razgovor o seksu.

Postane krizni stožer ega.

Seks se ne događa u PowerPointu

Seks je iskustvena stvar.

Uči se tijelom, ritmom, greškom, reakcijom, povjerenjem, nespretnošću i vremenom.

Neke stvari shvatiš iz pogleda. Neke iz pokreta. Neke iz toga što druga osoba zastane. Neke, nažalost, tek kad ti ih nacrta prometnim znakom.

Razgovor je često nužno zlo.

Ne zato što je nevažan, nego zato što lako ubije ono što pokušava spasiti.

Ne možeš usred uzbuđenja otvoriti temu obrazaca vezivanja, emocionalne sigurnosti i ciljeva za idući kvartal, a očekivati da libido strpljivo sjedi u čekaonici.

Magija je osjetljiva biljka.

Previše šutnje je uguši.

Previše analize je zalije cementom.

Najkorisnija seksualna komunikacija često stane u dvije riječi:

„Da.“

„Ne tako.“

„Sporije.“

„Jače.“

„Stani.“

„Nastavi.“

To nije sastanak.

To je signal.

Tijela, nažalost, nemaju ugrađene titlove, a telepatija još nije priznata kao pouzdana seksualna metoda (iako je pimarna kao komunikacija u seksualnom odnosu kad je jako dobar ili odličan).

Ipak, na jednoj strani imamo ljude koji misle da bi sve trebalo biti potpuno instinktivno.

Ako je kemija prava, sve će se valjda dogoditi samo od sebe. Kao proljetna kiša ili kvar na printeru.

Na drugoj strani su oni koji su „toliko osvijestili” svaki dodir da se više ne dodiruju, nego vode unutarnji podcast.

„Jesam li dovoljno prisutan?“

„Je li ovo autentična želja?“

„Ponavljam li obrazac iz djetinjstva?“

Dok oni pronađu odgovor, tijelo se već obuklo i otišlo po burek.

Nije stvar u tome da treba birati između nesvjesnog instinkta i beskrajne analize.

Treba biti dovoljno svjestan da primijetiš drugu osobu, a dovoljno slobodan da ne pišeš zapisnik.

Otvorenost nije sportska disciplina

Postoji i druga krajnost.

Neki ljudi svoju „otvorenost“ nose kao medalju.

Govore sve.

Odmah.

Svakome.

Bez obzira želi li druga osoba razgovor, može li ga podnijeti i postoji li uopće ikakav razlog da baš sada sluša detalje.

To nije uvijek hrabrost.

Ponekad je samo nedostatak kočnice. Možda pomalo i napad egotripa;-)

Otvorenost bez obzira prema drugome može biti jednako naporna kao i šutnja.

Ne moraš izgovoriti svaku misao samo zato što je uspjela doći do usta.

Ponekad se povučemo jer ne želimo nekoga povrijediti.

Ponekad zato što vidimo da razgovor više nema smisla.

Nekad razgovor jednostavno umre, ali nastavi sjediti za stolom jer mu nitko nije javio.

Ipak, stalno prešućivanje također ima cijenu.

Ako cijeli život paziš da druga osoba slučajno ne osjeti nelagodu, možda je na kraju zaštitiš i od toga da te ikad stvarno upozna.

Obzirnost je dobra stvar.

Nestajanje sebe iz odnosa baš i nije.

Seks nije problem dok ostaje u dopuštenoj ambalaži

Društvo zapravo nema problem sa seksom.

Ima problem sa seksom koji ne može kontrolirati.

Seks u reklami je u redu.

Seks u šali je u redu.

Seks u pjesmi je u redu.

Seks između lijepih, mladih i pravilno osvijetljenih ljudi je u redu.

Ali stvarni seks, s pravim tijelima, pravim željama, čudnim pitanjima, razlikama, granicama i neurednim emocijama , e, tu već treba sazvati komisiju.

Društvo voli seks kao dekoraciju.

Manje ga voli kao osobnu istinu.

Zato ljudi mogu mirno gledati mnogo eksplicitnije stvari nego što su spremni saslušati u razgovoru.

Jer ekran ništa ne traži od njih.

Tuđe iskustvo možda traži da se preispitaju.

A to je već naporno.

Mogli bi otkriti da ono što zovu prirodnim nije prirodno, nego samo često ponavljano.

Da ono što zovu normalnim znači „poznato meni i mojim prijateljima“.

Da ono što osuđuju možda ne razumiju.

Da ono što javno odbijaju možda privatno traže u anonimnoj tražilici.

Društveno licemjerje i osobni strah tu rade kao dobar bračni par.

Jedno postavlja pravila, drugo ih brani.

„Nije za mene“ sasvim je dobra rečenica

Ne moramo svi željeti isto.

Ne moramo svi biti seksualni avanturisti, istraživači, nudisti, tantrički gurui ni osobe koje o svakom osjećaju razgovaraju šest sati uz svijeću.

Nekome odgovara poznato.

Nekome novo.

Netko voli govoriti.

Netko komunicira pogledom, dodirom i povremenim „pomakni lakat“.

Sve je to legitimno.

Problem ne počinje kod rečenice:

„Nije za mene.“

Problem počinje kad ona postane:

„Ne bi smjelo biti ni za tebe.“

Tu osobna granica oblači uniformu moralne policije.

I kreće u ophodnju.

Može li se razgovor o seksu naučiti?

Može.

Ne tako da svi naučimo iste rečenice, nego tako da naučimo razlikovati želju od zahtjeva, granicu od kazne, pitanje od napada i tuđe iskustvo od poziva da ga kopiramo.

Može se naučiti reći što želiš bez naređivanja.

Može se naučiti čuti „ne“ bez raspada osobnosti.

Može se naučiti da prijedlog nije automatski kritika dosadašnjeg rada.

Može se naučiti da različitost želja nije dokaz da je veza propala.

Ponekad je to samo dokaz da su u vezi dvije osobe, a ne jedan čovjek i njegova ogledalna slika.

Cilj nije neprestano razgovarati o seksu.

To bi bilo jednako zamorno kao i neprestano govoriti o probavi.

Cilj je da razgovor bude moguć kada je potreban.

Kratko, jasno, bez glume da se ništa ne događa.

I bez tromjesečne istrage nakon svake iskrene rečenice.

Seks možda stvarno nije problem

Problem je što razgovor o njemu vrlo brzo pokaže koliko smo zapravo otvoreni.

Ne prema teoriji.

Ne prema nekoj udaljenoj priči.

Nego prema osobi koja sjedi preko puta nas i govori nešto što nismo očekivali.

Tu se vidi želimo li zaista iskrenost ili samo potvrdu.

Imamo li vlastiti stav ili branimo tvorničke postavke.

Znamo li reći „nije za mene“ bez potrebe da drugoga proglasimo kvarnim.

Znamo li čuti nešto novo, a da odmah ne uključimo alarm.

Seks se može prakticirati bez mnogo riječi.

Odnos baš i ne može.

I zato razgovor ostaje nužno zlo.

Kao tehnički pregled.

Nitko mu se posebno ne veseli, ali povremeno je korisno provjeriti rade li kočnice.

A sada iskreno:

Želite li razgovor o seksu ili razgovor u kojem ćete samo saznati da ste već u pravu?