Pornografiju je prilično lako osuditi. Još ju je lakše gledati. Najteže je, izgleda, o njoj normalno razgovarati.

Jedni će reći da pornografija uništava odnose, mozak, potenciju, brak, mladež i vjerojatno kućni budžet. Drugi će odmahnuti rukom i reći da je riječ samo o bezazlenoj zabavi za odrasle. Kao i obično, istina nije uredno parkirana ni na jednoj strani.

Pornografija može biti zabavna, poticajna, edukativna, uzbudljiva, oslobađajuća, dosadna, ponižavajuća, štetna i potpuno besmislena. Ponekad sve to unutar istog videa.

Ključno pitanje možda nije je li pornografija dobra ili loša.

Pitanje je: što od nje očekujemo?

Ako je gledamo kao fantaziju, filmski žanr ili sredstvo seksualnog uzbuđenja, može sasvim pristojno obaviti posao. Ako je koristimo kao uputstvo za stvarni seks, stvari se počinju komplicirati. Otprilike kao kad bismo nakon gledanja filma „Brzi i žestoki” odlučili naučiti voziti obilazeći kamione u suprotnom smjeru. Da ne spominjem što bismo mogli nakon horrora…

Pornografija prije svega nije seks. Ona je film.

Možda se ljudi skidaju, dodiruju i izvode seksualne radnje, ali pornografski video nije neposredan prikaz seksualnog iskustva. To je snimljena, odabrana, montirana i tržišno upakirana verzija seksa.

Kamera ne osjeća dodir. Ne zna je li nekome ugodno, je li mu nešto nježno, bolno, uzbudljivo ili emocionalno važno. Kamera vidi površinu tijela, pokret, izraz lica i ono što se može dovoljno jasno prikazati gledatelju.

Zbog toga pornografija razvija vlastiti filmski jezik.

Bliskost je teško snimiti.

Dominaciju je lako snimiti.

Povjerenje se ne vidi najbolje u krupnom planu.

Pljuska se vidi izvrsno.

Unutarnji osjećaj orgazma nije naročito fotogeničan. Vanjska ejakulacija, s druge strane, kameri ostavlja materijalni dokaz da je pogon uspješno završio proizvodni ciklus.

Nakon pola sata hidraulike mora doći vulkan.

Kako bi inače gledatelj znao da je radnja završila?

Ejakulacija kao uskličnik

U većini klasično režirane heteroseksualne pornografije muški orgazam nije samo jedan od mogućih trenutaka užitka. On je finale, dokaz uspješnosti i odjavna špica.

Radnja može početi bilo gdje, promijeniti nekoliko položaja i uključiti povremeni pokušaj glume, ali uglavnom završava kad muškarac ejakulira. Njegov je orgazam dramaturška točka. Ženski je orgazam češće zvučni efekt, ukras ili nešto što se može dogoditi više puta bez ikakva utjecaja na kraj priče.

Analiza pedeset tada najgledanijih videa na Pornhubu pronašla je prikaz orgazma kod oko 78 posto muškaraca, ali kod samo 18,3 posto žena. Muški orgazam često je prikazan vanjskom ejakulacijom, dok su se navodni ženski orgazmi uglavnom prepoznavali prema izrazu lica, zvukovima i pokretima tijela.

To ne znači da žene u stvarnosti ne uživaju ili da izvođačice u pornografiji nužno ne doživljavaju orgazam. Znači samo da pornografski filmski jezik mnogo jasnije zna kako prikazati i dokazati muški završetak.

Kod muškarca postoji vidljivi rezultat.

Kod žene ostaje procjena glumačke izvedbe.

I onda se taj filmski trik lako preseli u stvarni život: ako nije bilo velikog finala, radnja kao da nije završena. Ako muškarac nije ejakulirao, nešto navodno nije uspjelo. Ako žena nije glasno demonstrirala oduševljenje, možda joj nije bilo dobro — ili možda nije dovoljno dobro glumila da joj je bilo dobro.

Seks tako postaje predstava u kojoj obje osobe povremeno više prate vlastiti nastup nego ono što stvarno osjećaju.

Čemu tolika grubost?

Gledajući određeni broj pornografskih videa – recimo da sam istraživanju pristupio temeljito, iako bez financiranja Europske unije – često sam se pitao:

Zašto on njoj baš to radi?

Ne mislim na tjelesnost, strast, miris, dodir ili snažan seks koji obje osobe žele. Mislim na učestalo povlačenje za kosu, guranje, udaranje, gušenje, pljuvanje, naređivanje, držanje glave i razne načine demonstriranja tko upravlja situacijom.

Što bi gledatelj u tome trebao osjećati?

Snagu?

Kontrolu?

Nadmoć?

Potvrdu muškosti?

Ili jednostavno uzbuđenje jer je nešto zabranjeno, grubo i izvan svakodnevice?

Istraživanja pornografskog sadržaja pokazuju da su objektivizacija, odnosi moći i agresivni postupci prisutni u znatnom dijelu popularne pornografije, pri čemu su žene češće prikazane kao objekti kojima se nešto radi. Međutim, rezultati se razlikuju ovisno o žanru, platformi i tome kako istraživači definiraju agresiju, pa nije pošteno sve pornografske sadržaje strpati u istu ladicu.

Nije svaka grubost nasilje.

Nije svaka dominacija poniženje.

Dogovorena igra moći između odraslih ljudi može biti upravo ono što obje osobe žele. Netko može željeti predati kontrolu, netko je preuzeti, a sutra zamijeniti uloge. Problem ne određuje sama radnja, nego pitanje postoji li stvaran izbor, dogovor, povjerenje i mogućnost zaustavljanja.

Pornografska scena nam to uglavnom ne pokazuje.

Ne vidimo razgovor prije snimanja. Ne vidimo granice, dogovorene znakove, pauze, zaštitu, pripremu, ponavljanje kadra i montažu. Vidimo samo konačni proizvod, u kojem sve izgleda kao da se dogodilo spontano jer je muškarac tako poželio, a žena je, naravno, oduševljena svakom sekundom.

I tu pornografija može prodavati vrlo staru priču u modernoj rezoluciji:

muškarac uzima, žena prima;

muškarac djeluje, žena reagira;

muškarac osvaja, žena potvrđuje njegovu moć.

To više nije samo prikaz seksa. To je demonstracija hijerarhije.

Je li pornografija kriva ili samo pokazuje ono što već postoji?

Najlakše bi bilo proglasiti pornografiju uzrokom svega.

Prije pornografije muškarci i žene živjeli su, valjda, u potpunoj ravnopravnosti, svi su otvoreno razgovarali o željama, žene su redovito doživljavale orgazme, a nitko nikada nije pokušavao seksom dokazati svoju moć?

Naravno da nije bilo tako.

Pornografija nije izmislila društvene odnose, mušku dominaciju, dvostruka mjerila, seksualni sram ni ideju da je žena istodobno dužna biti poželjna i kažnjena ako otvoreno pokazuje želju.

Pornografija je mnoge od tih obrazaca preuzela, pojačala i učinila vizualno učinkovitima.

Ona je i ogledalo i reflektor.

Nešto odražava, a nešto toliko osvijetli da na kraju izgleda veće i normalnije nego što možda jest.

Ponavljanjem nastaju takozvani seksualni scenariji: predodžbe o tome tko bi što trebao željeti, kako bi seks trebao izgledati i koje ponašanje navodno dokazuje poželjnost, muškost ili ženstvenost. Istraživanja povezuju pornografske sadržaje s usvajanjem takvih scenarija, ali to nije jednostavna jednadžba u kojoj gledanje jednog videa automatski proizvodi određeno ponašanje. Ljudi ne dolaze pred ekran prazne glave: već nose svoje želje, iskustva, odgoj, stavove i društveni kontekst.

Pornografija stoga nije daljinski upravljač kojim netko programira gledatelja.

Ali može postati rječnik iz kojeg gledatelj uzima riječi – posebno ako mu nitko nikada nije ponudio drugi rječnik.

Plus recka: pornografija može otvoriti prostor

Pornografiju ne treba braniti tako da se prave nevidljivi njezini problemi. Ali jednako je nepošteno zanemariti da ljudima može donijeti nešto korisno.

Može pomoći u prepoznavanju vlastitih želja.

Može pokazati da postoje tijela, identiteti, orijentacije i prakse koje se u svakodnevnom životu gotovo nikada ne vide.

Može nekome omogućiti da istraži fantaziju bez potrebe da je odmah provede u stvarnosti.

Može poslužiti kao povod za razgovor među partnerima: ovo mi je zanimljivo, ovo mi nije, ovo bih možda probao, a ovo ne bih ni da mi Europska komisija pokrije puni iznos projekta.

Nekim parovima zajedničko gledanje pornografije može biti povezano s većim seksualnim zadovoljstvom, osobito kada obje osobe znaju za gledanje, prihvaćaju ga i koriste ga kao zajednički sadržaj, a ne kao tajni paralelni život. Važno je ipak reći da povezanost ne dokazuje da je upravo pornografija proizvela bolji odnos; moguće je i da parovi koji već imaju otvoreniju komunikaciju lakše zajedno gledaju seksualne sadržaje.

Iskustva žena također nisu jednoznačna. Neke opisuju pornografiju kao izvor seksualne znatiželje, osnaživanja i boljeg razumijevanja vlastitih želja, dok druge govore o pritisku, uspoređivanju, nezadovoljstvu tijelom i prihvaćanju radnji koje zapravo nisu željele.

Drugim riječima, nije isto gledamo li sadržaj koji nas otvara ili sadržaj koji nas postupno uvjerava da se moramo uklopiti u tuđi scenarij.

Nije isto gledamo li nešto zato što nas stvarno uzbuđuje ili zato što algoritam nakon dva klika odluči da je sljedeći logični korak još više ljudi, još više grubosti i još veći viljuškar.

Minus recka: pornografija lako zamijeni fantaziju standardom

Problem počinje kad gledatelj zaboravi da gleda proizvod.

Tijela su odabrana.

Kadrovi su odabrani.

Reakcije su pojačane.

Pokreti su prilagođeni kameri.

Ono što je neugodno može se izrezati. Ono što nije dovoljno uzbudljivo može se ponoviti. Erekcija može izgledati neprekidno iako je snimanje prekidano. Pola sata videa ne mora biti pola sata stvarnog događaja.

Gledatelj ipak dobiva dojam da bi seks trebao biti dug, tehnički zahtjevan, neprekidno intenzivan i fizički spektakularan.

Muškarac mora imati čeličnu erekciju, poznavati građevinsku mehanizaciju i nikada se ne umoriti.

Žena mora biti spremna na sve, izgledati savršeno iz svakog kuta, glasno uživati i pritom ne tražiti previše vremena za nešto što se teško prikazuje kamerom.

Ako takav film postane glavni izvor seksualnog obrazovanja, čovjek može naučiti mnogo položaja, a vrlo malo o tome kako prepoznati što druga osoba stvarno želi.

Može naučiti kako glumiti samopouzdanje, ali ne i kako podnijeti nesigurnost.

Može naučiti kako dominirati, ali ne i kako osluškivati.

Može naučiti kako završiti scenu, ali ne i kako ostati prisutan nakon nje.

Pornografija i stvarni seks ne moraju biti neprijatelji

Pornografiju ne treba zabraniti, spaliti ni okriviti za svaki loš seksualni odnos.

Treba je naučiti čitati.

Kao film.

Kao fantaziju.

Kao industriju.

Kao proizvod napravljen da brzo izazove određenu reakciju.

To znači postaviti nekoliko neugodnih, ali korisnih pitanja:

Tko je u ovoj sceni subjekt, a tko objekt?

Čije zadovoljstvo pokreće radnju?

Tko odlučuje?

Tko završava priču?

Je li nešto prikazano zato što je stvarno ugodno ili zato što dobro izgleda u kadru?

Gledam li ono što me uzbuđuje ili ono što sam naučio prepoznavati kao uzbudljivo?

I možda najvažnije:

Bih li isto ponašanje smatrao seksualno privlačnim kada bih iz kadra uklonio glazbu, montažu, glumu i pretpostavku da svi sudionici beskrajno uživaju?

To nije poziv na analiziranje svake erekcije dok magija polako oblači kaput i napušta prostoriju.

To je samo mala mentalna kočnica koja odvaja fantaziju od uputstva za upotrebu.

Dobar ili loš primjer?

Pornografija može biti dobar primjer kako kamera proizvodi uzbuđenje.

Može biti dobar primjer fantazije, tjelesne raznolikosti, seksualne znatiželje i različitih želja – kada ih stvarno prikazuje.

Može biti čak i dobar početak razgovora.

Ali vrlo je nepouzdan primjer stvarnog seksa.

Stvarni seks nema režisera koji će izrezati neugodan trenutak. Nema montažu koja će sakriti umor. Nema obavezni vulkan kojim se dokazuje da je projekt uspješno proveden.

U stvarnom seksu cilj nije dobro izgledati gledatelju.

Cilj je da osobe koje sudjeluju zaista budu prisutne, slobodne, sigurne i zadovoljne   ili barem dovoljno opuštene da zajedno otkriju što im odgovara.

Pornografija nije ni sotona ni učiteljica seksualnog odgoja.

Ona je film.

Katkad dobar, katkad loš, često vrlo loše odglumljen.

Problem ne nastaje kada je gledamo.

Problem nastaje kada zaboravimo da gledamo.

A sad pitanje za vas:

Gledate li pornografiju kao fantaziju, zabavu, seksualnu inspiraciju ili uputstvo  i gdje po vašem mišljenju završava film, a počinje stvarni odnos?