Na Comedy Festu pustili smo nekoliko isječaka Chaplina i Bustera Keatona. Publika se smijala. Iskreno. Glasno. Onako kako se ljudi smiju kada ih nešto stvarno pogodi.

A ja sam uhvatio samoga sebe kako razmišljam:

“Gdje su efekti?”

Nema eksplozija. Nema CGI-ja. Nema montaže koja reže kadar svake dvije sekunde. Kamera miruje. Kadar traje gotovo beskrajno. I… ljudi se smiju.

Shvatio sam da problem nije u Chaplinu.

Problem je u nama.

Naviknuti smo da nas film neprestano stimulira. Da nešto bljesne, zagrmi, odskoči, ubrza ili uspori. Kao da je svaki kadar dužan viknuti: “Pogledaj mene!”

A Chaplin ne viče.

On jednostavno napravi geg.

I nakon sto godina taj geg još uvijek radi.

Možda smo u međuvremenu zamijenili sadržaj stimulacijom.

Ne odnosi se to samo na film. Sve je danas XXL. Ekrani su veći. Zvučnici glasniji. Hrana slađa. Reklame agresivnije. Notifikacije upornije. Čak je i tišina postala sumnjiva. Ako nekoliko minuta ništa ne svira, ništa ne treperi i nitko nas ne prekida, odmah posežemo za mobitelom.

Kao da smo zaboravili da i tišina ima sadržaj.

Možda zato današnji filmovi često trebaju stotinu trikova da bi zadržali pažnju, dok je Chaplinu bio dovoljan jedan štap, jedan šešir i dobra ideja.

Ne mislim da su efekti problem. Naprotiv, obožavam tehnologiju. Ali volim se s vremena na vrijeme zapitati jedno neugodno pitanje.

Kad bismo filmu oduzeli sve specijalne efekte, bi li ostala dobra priča?

Kad bismo pjesmi oduzeli produkciju, bi li ostala dobra melodija?

Kad bismo čovjeku oduzeli buku koja ga okružuje, bi li mu ostalo nešto zanimljivo za reći – samome sebi?

Možda najveći specijalni efekt nije eksplozija.

Možda je to trenutak kada dvjesto ljudi u dvorani nekoliko minuta gleda isti kadar… i nitko ne osjeti potrebu pogledati u mobitel.