Silom prilika razmišljao sam o realnoj opciji da ukoliko ne dam povjerenje nekom i iskreno vjerujem u to da će moći izvesti neko dogovoreno djelo, nisam mu ni dao šansu, niti sam ga uputio energetski u smjeru rješenja. Naravno, to povjerenje treba biti iskreno i dubinski iz srca. To samo tako uspjeva.
U slučaju institucija, pogotovo zdravstvenih s kojim sam se „zabavljao” protekli period, u prvo vrijeme sam iskreno ispravljao svoje stavove, predrasude prema njima i pokušavao razumjeti njihovu poziciju. Donekle je upalilo, zaista sam čekao puno manje neg je uobičajeno (čekanje se nije brojilo u godinama, nego u mjesecima, samo danima čak! ;-), na mene su se manje derali neg na druge (na koje su se derali ispred mojih očiju), i bilo je tu prednosti od uobičajenog standarda, ipak sustav ima svoja pravila, koja se mogu na brzinu tek parcijalno mijenjat i izbjeć’, bolje rečeno.
On jednostavno radi na principu da si samo broj (među jako mnogim brojevima), tretiran po principu „prosječne, statističke” sredine. Dakle, ako je svima sa bolom u nečemu bilo „to”, i tebi je to, i zna se koja pilula ide za to. Mjesta za napredak razmišljanja i križanja sa novim znanjima, osobnim pristupom ili čimegod, tu ima malo, i na nivou je osobne razine i svijesti, koja je limitirana u uslovima sustava, sustav traži poslušnike, a ne efikasnost prema svakom klijentu, globalno gledajući. Dogod puno korisnika ne promjeni vibru. Što znači tko to želi taj bježi u privatnike, iako moram priznat da se ni privatnim metodama nisam baš oduševio, jer tu prevagne trčanje za parama. U svakom slučaju je klijent između redaka „upućen” da se bavi sam sobom, što je u neku ruku OK. Ako se ne bavim sobom zašto bi se netko drugi bavio sa mnom? Osim za pare. Što je očigledno naročito vidljivo u tom zdravstvu (koje je izgleda bolesno upravo kao i mušterije ;-).
No, vratimo se na povjerenje. Naravno da ako ne mogu dati povjerenje osobi s kojom na bilo koji način imam odnos bolje da se maknem iz tog odnosa dok ne shvatim što je problem, bilo to privatno, poslovno ili kad sam pacijent. Ipak, razmišljao sam koliko daleko to mora ići. U trenutku kad sam osjetio da je potrebno da zaštitim sebe od njihovih uobičajenih postupaka došlo je vrijeme da podvučem crtu na to iskustvo.
Rečenice kao : „molim vas dođite osobno po nalaz, pa ga odnesite gdje treba, nemam vremena da vam to šaljem mejlom” (a, ima vremena da ja sjedim u hodniku i gnjavim ju razgovorom, uz deset drugih ljudi koji čekaju, svi došli po 30 stupnjeva znojni i umorni od svega? Pa poslije nosim na drugi kraj grada), ili slični zastarjeli gafovi koji ciljaju u kalup na to da pacijent nije samo strpljiv kao što ta riječ i govori, nego je u modusu „ja sam patnik i žrtva”. Te rečenice mi kažu da ću biti žrtva (ujedno i bolestan) dok u dubini sebe ne odlučim da više neću to biti. Ovdje ne pričamo o ego trip opciji da sam „dovoljno važan da idem preko reda”, ili slično. To bi značilo da sam JA zaslužan što sam predivan i važan. Ali nisam JA za to zaslužan. Savršen sam prirodno, ako to percipiram. Pričamo samo o svijesti da sam biće koje je priroda, Bog ili kako to zovemo sačinilo u predivnom obliku, sastavljenom od milijardu stanica koje vrve životom, koje cvjetaju kao cvijeće, nakupini stanica koja se miče, pleše, misli, diše, voli, pjeva, raduje se životu. Ima li ijedan razlog da se muči po vrućini ili hladnoći ukoliko postoji drugi efikasniji način? I nije li upravo to put ka izlječenju, svijest o tome. Jednako dobar, možda i bolji od pune kesice sa tabletama koje prikrivaju simptome, a možda i svijest o tome da si „čudo božje” i da si kao takvo savršen dok sam ne pokvariš savršenstvo upravo kao što kvarimo savršeni svijet oko sebe svojim nesavršenim ponašanjem slona u staklarni.
Odbijanje kalupa žrtve i patnika, na način da osvijestim kad i zašto se oni dešavaju, vjerojatno je jedini način izlječenja sebe, a i osobe koja je nasuprot tebe, ako ona to želi, tko god onabila, jer nemojmo se zavaravati, klijent je tu da i nama nešto kaže, a ne samo da ga izliječimo, naplatimo mu, prospemo pred njega svoju sakupljenu pamet. On je tu da nas još nečem nauči i to nije sporno. Samo je pitanje čemu. Samo je pitanje da prepoznamo čemu.
Ostale nastavke ovog bloga pratite na linku:
Foto by Marina