Bile jednom jedne čizme. ostavljene. netko je iz svog života iskočio iz njih. možda da je kao klinac zakačen na niz loze tradicionalnih iskrivljenih izričitosti znao…al nije mogao znati…što bi, iskočio iz čizama ranije? bježao glavom bez obzira od takih svojih?
zašto ga nisu, znajuć da će biti pravo jalov muž, dakle nemoguć, poslali u svećenike, ili vojnike ? nekad se ionako tako postupalo sa sinovima. ali ovaj je bio jedinac. pod svaku cijenu održati lozu, a ne mjenjati ništa. ni ženu, finalno, a opet ih stalno mjenjati.
Izbacuju iz cipela te čizme, svakoga, čak i najtvrđe, i najmekše, čak I samo promatrača ?
ostavljene kraj bunara, slika neizbrisiva. koliko ih god mila janja laštila.
stvaran događaj, koliko se održao u sjećanju svjedoka, svjedočimo sada i mi.
u dobro izlaštenim postolama možeš si nazreti lice. slika pa slika. slika o savršenoj izjalovljenoj obitelji. sindrom kadrom ovjekovječen. i to tečno, neiskidano, bez analitičkih pauzica. Inače bi za tragediju slavonskog jalovca znala samo lokalna etnografija, možda, i rječito susjedstvo, sigurno, mi razbacani uvijek smo slušali o jalovima ž.r, al bih nekako prečula njihov ishod, kraj. o muškarcima ni gotovo riječi, onako šta sad. eto šta, bome svašta. ovo nije obično silovanje, ovo je baš prevara, lovka, zamka, mišić drugar koji je bio sretniji od Nje, izmakao proračunatoj hladnoj gazdarinskoj pristojnosti. on vruće proračunat, ona hladno. i bi mutno ponekad, s pravom rečeno ciljano, ko je kome star ko mlad, taki su i čokoti. prepleteni.
Onako, trećinu filma se przuckaš ‘ma ko li je ta sila nečista, gdje će to biti, svugdje je skriveno i moguće’, onda s okvirima kućenja otkrije se samo prije nego čin, kao antički teatar krutojasno. okviri okviri okviri.
Bećari svuda oko nas. ko bi reko. žudnja plodova, oplođivanja, slavonija kao neki raj, trpki raj za usenasepodase i smrljvene duše posipane šećerno po tom kolaču ponad pogače.
hladna bunar praiskonska voda pokupila dušu na konačno pranje od nesreće, od čega li grijeha. tko je iskupitelj svetoj obitelji? ne mogu se samo tako domisliti…osim da je to ta Voda.
zaljeva polja, vrije s vinom i rakijom, porađa, hrani, utapa, pamti, rastače, prašta onima koji žele uopće shvatiti oprost. bazu promjene.
Žena kao roba, pčela radilica, ne može to na dobro, dočim je ta kruta supstanca u igri, igra bez melodije, poezije, trpki rad. juriš na rad bez obzira na dijete koje jurca zaigrano Svinjama da dovrše ko zna koji svinjski grijeh u nizu prethodnih predaka, da ispiju zadnju prelivenu kap… loza je opasna stvar, kroz vodu pamti grijehe i radosti, poraze i pobjede. al ljudsko srce može plivati njome mudrije..? kad uđe u lozu netko nov svjež neznan iznenadan, a još dobronamjeran- naprosto ga ju ih pustiti da živi. jedan zivot. bez računice. jel štamparska greška negdje u bibliji; množite se. il na krivom mjestu, u mozgu. jer nije zapovijed. nisu čuli ljubav.
istina kad ispriča sebe dovoljno odjekuje ambijentom koji je jednako glavni glumac, i ples scene i svih životnih parametara je ostvaren, bez puno analize i sjeckanja.
Kad nekome spominjem Svetu obitelj, prvo izgovorim lapsusom -svadba, jer meni je svadba bila najočajniji prizor, bespuća krvoločnosti prema kojima moraš znati da kreće nizbrdo. ‘Kad zakolješ blago, znaš da možeš i čovjeka.’ Neću nikada zaboraviti te riječi jedne mlade sociologinje sa sela, srpskog u hrvatskoj. kakve to veze ima? Generalija nasilja, artiljerija običajnog užitka, pa markiz de sad bi zavidio ovim krajevima, k tome moralizatorska mašnica. ma nije to, samo slika… krivi okvir svetosti je kriv…? okvir ili slika, kokš ili jaje ? Bit će da je dominacija slika oduvijek, ne samo u ‘vremenu slike’ varala ljudsko biće, ljepila se za onu neku zgužvanu slijepljenu nedimenzionalnu moždanu mrlju, slijepu točku bez retrrovizornih stanica.
Jesu li ondašnje dame bile nekako izgledom fine i zdrave kao glavne seoske snaše radodajke, ne znam, uvijek sam ih zamišljala donekle skromnijima, širih lica i jabučastijih rumenih obraza, naš je Gazda odabrao baš komade, a nečudno bilo obzirom na škrtu i suhu Gazdaricu. pa jos stereotip na dobre bosanke.
Kad imaš ne znaš sta imaš, kad nemaš ništa, ako si pozitivna hrabra i od preko granice, ne njurgaš, zahvališ i pristaneš, naivno. Naivno naivno, nevino…odjekuje iz bunara, u melodiji svete slike za navijanje…zar itko daje išta bez interesa, ako stvarno ne ljubi.
Kako radi kamera koja uspije ispričati priču o ljubavi kojoj ništa nije dalo šansu da krene dalje od najmanje najmanje kruškice na grani, koja je ipak počela da igra na suncu, zaigranost i povjerenje načela…? jbg doso Gazda ubo kruškicu u bocu i rakija pojela sve. sve sve uzeli joj sve…odjekuje. Priča kamera u laganoj jeci, ehu neusiljenih ritmova sela I druma polusjete. Možda nekom škola, al mi mi mi gledatelji na ovim tlima, što mi znamo kakva škola… je za kakav nauk, novu dominaciju slijepih slika, infa u kopipejsta u bari životnog, preslikavajuće na slične interese, žene, zemlju, radne ljude, mladost, treće narodnosti, druge, pete…vjera i hrvati, prelijepo ime, al janja nije baš neko. tek otpadnica dobra srca prema životinjama. one s većim mozgom zaudane u međi većeg imanja veće su zvijeri. Zaista sam se ponadala da ima šanse za ta dva mlada oštećena bića, ali ondašnji je potencijal tih sela očito nije nudio.
nije bilo slike loze zaista, al je svuda oko nas, bilo je stabala i suncokreta. možda da su pred sobom imali lozu, bi shvatili, naivno mislim, kao da žanjen suncokret za ulje nije u pomazanju. ljubav rastočena ulju. al ne razumiju se poruke isto. možda bi čizme I lude žene ostavljene kraj bunara na naslovnici biblije bile jasnije za jedinstvenije razumijevanje. Il oltarna kućna slika svete poludjela nemajke i čizama. try walking in my shoes. opasno opasno opasno. biti svet, a čovjek i to obiteljski plemenski državni, živ a uramljen. Kad se je na razgovoru s filmskom Ekipom reklo da je priča prema istini, ma molim lijepo, obavezno pogledati, za biti dobar čovjek i jos bolji hrvat, žena zašto ne, sarkastičan i iskren također.
Za korak više od gledanja molim prokušati, zahvalno na ovakvim iskustvima poimanja kroz burno i šareno odmatanu radnju, s uvijek čujnom dubinom polja u pozadini, šutljivim i pamtećim, primicanjima, odmicanjima. kroz likove koji prate, šutenešute i poneke- kao igla u plastu sijena -koji žele pomoći. Al previše okvira i boca i slika konzervira sadržaj. Ipak, dok je te želje, možda nas zbog nje ima, koji stvaraju i koji gledaju nemrtviladni, ne vjeruju samo slikama, muku muče jer negdje uživo valja djenuti se povjerenjem, tim ko će znati iskupljeničkim čvrstim/krhkim čamcem, nakon svega.
Sveta obitelj, Vlatka Vorkapić /režiserka
Pula film festival 2024.
Helga Paškvan