Najprije skidam svoj poklopac da bude malo tiši sadržaj mog bućkanja u glavi prema nečemu što zapravo ne mogu, kao ni nitko tko nije probao, tvrditi da razumijem, taj osjećaj. Porive, motive, al bit razumijem. Zbunjenost, blokadu, splet okolnosti koje ni sam ne možeš otpetljati, pa neki končić spasa mora upaliti, triger opstanka, životna nit, riječ. Radost jezgre. Onako, prosto nasušna, nenakinđurena, loša gotovo, al iskrena, zadnji čas da skroz ne presuši. I poradova me da se netko, izmišljen ili stvaran, usudio izvesti spasavanje sebe, izvlačenje na sprud. Sprud je amatersko kazalište i nastup lojalne ekipe u trenu bez struje, nije povratak na staru zemlju, tko će znat ima li je, linija opstanka pod svaku cijenu. Gledajući trailer na zimu, i glumce i ekipu kao divove na nekom crvenom tepihu (bosanci nerijetko čak i kad nisu visoki nose neku vibru kao od stijene odvaljeni), uopće mi nije bila vidljivo to tiho valjajuće ‘maleno’, nešto što se na mala vrata stalno iskušava isprobava da oživi.
Igrom slučaja gledala sam film bez zadnje trećine, a onda i zadnju trećinu drugi dan. I baš oko istog prelomnog mjesta, propadanje sa sadržinom onog štanda s uljem…nije štand za pisca, nije kvazi zaposlenje za pisca, čak i šturi austrijanac ne pristaje na tu mulju. Mulju osobnosti. Pa riječ ako bijaše na početku valjda nađe put da domosti sredinu i cilja sretan kraj. Osobno znam taj osjećaj, ne izbjeglice ratnog, ne otužnog profe nečega što ne postoji, jugoslavistike, nego recimo to- izbjeglice uporišta, kad u tad vidno ničim izazvanom kaosu izgubiš vjeru u sebe i čak osjećaj za sebe se, pa ga eto nešto pronađe.
Cijeneći to maleno runo koje se odmata obrnuto, do jezgre, uskliknula sam na kraju projekcije, pri izlasku gđi. Šminkerici ekipe, kako je ovaj film ‘mirna voda brege dere’, i da je definitivno ‘manje je više’, a veli nabasali Režiser ‘to smo i htjeli’. E, pa onda su to i iznjeli. Ta vjera1 u ‘manje je više’ u nahuktalom svijetu nekad ishlapi, na bojnim temperaturama kreativnog fajta i uvjeravanja šta mora proći, tko smije voditi, tko se povoditi. Ovakva uprizorenja -predstave i filma-vrate vjericu u malu magiju, u prvo klupko runa i vatricu svakoga teatra, gdje uvijek iznova moraš i možeš zagrijati dah i ruke da nastaviš, u okupljanje oko vatre teksta. U kolektivno pitanje podsvjesno upaljeno barem ponekad, odakle ta Riječ? Očito uslijed prevelikih međusobnih razlika važi- što manje prijevoda i interpretacija, to se izvorno bolje razumije. Što više bujnosti šuma interpretacija to više vampira po putu.
Tihi film, bez užurbanih efekata, treba strpljenja i neočekivanja nit’ bosanskih bombi, došalica, fora, toliko ne da je dopodnevna publika ne nasmijala se sve do pred sami kraj, a večerenja je u prirodnom dnevnom ritmu veće opuštenosti smijuckala se svako toliko, bar osam puta do pred sami kraj, al daleko od tog da je nužno smijanje. Bezdomnost Bosne smijeh pretvara u smiješak ? Jutarnja smjena se nije dala od otužnosti odvući u smjeh, nad tim scenama kao da se u tijelu publike osjećala pojačana samilost, jer kad čovjek ne zna bi l’ se smij’o bi li plak’o, što presudi gdje će…? Zar stvarno samo kolektivni ritmovi, pa to je pomalo zastrašujuće. Taj ritam je i psihi priče udarao svoj ritam; upitnik nad austrijskom dosadom, neodgonetan direktno zašto ostati pod svaku cijenu, kroz svijet realnih vampira i vampirologija. Tekst predstave i filmski van nje nije upirao prostom tko je na svjetskoj pozornici kada bio ili jeste čiji vampir, to se ionako odavno znade, super bi bilo da su dotični umorni i smiješni kao Glavni vampir.
Žuta boja, neki posvuda nagriženi oker mi je ostao u pozadinskom sjećanju, oker na rubu sepije, kao sjećanja koja prijete zaboravom. Oker održava nit- sjećanje nužnost istina obrat -sve do crnobijelih uspomena i kotla rakije, životnog vrenja. Popričino nekontroliranoga. Dok drama korača i vozi se linearno, na pol upaljenih motora, hibrida, sve uredno, i uredno prsne nad kotlom rakije, pa zar samo njen medij iskrenog bacača plamena umije povezati vremena i sudbina…I naravno, nužni Pekač, čuvar magičnog kotla, portir portala. I prije nego pogledah film, sunovratih se reći Glumcu Portiru Pekaču rakije da su meni njegove uloge, ne bi krivo shvaćeno, baš onako uvijek čuvarkućne, pozadinske, kao netko tko nužno čuva radnju, likove nevidljivo drži kao u nekom kolu, pričosmisao; sad dovrših misao, onda u holu nije baš bilo mira, i kocentracije bez treme komunikacijske.
I da, lonac taj bosanski…da nije ovog filma, ne bih pojma ili bar prizvanog polusjećanja imala (toliko o školi, medijima, il o meni, čak s osmim razredom u Jugi) da je nastao pravo rudarski, i da je kotao krčkao u zagrijanoj ugljenoj zemlji. Štajaznam, možda je ispod pozornice trebao umjesto kotla rakije zahukati ovaj s naslovnice, a možda ispravne dosadne i korisne države i populusi taj bosanski lonac, pretvorbom čegali analitičkoga, poistovjete prehrabeno s rakijom, i obrnuto; al kad se zastane i nađe vremena da se sasluša Riječ da nam ponešto objasni, možda se vrate značenja i boja. Lonac je šaren, a rakija je -rakija, ogledalna, do dna izbljuva sve naopako.
Jel trebao biti žešći kraj, ala balkanwood, kakva veća eksplozija, bruka, panika, depresija, policija, ili pak pobjeda, ushit, čudesni efekti alkohol-para po gledalištu i platnu…Dovoljno je implo-eksplo hrabro izaći iz deprivacije da ne kažem depresije drito na pozornicu, prozboriti sam, jako. Taj izlazeći Faruk, tip koji baš po Riječi ne- postoji, bosanac bez lonca, i bez zemlje za lonac, redatelj skoro bućkuriša od predstave, skuhao je za neku nedefiniranu ekipu antirudara svoj suvremeni krčkavi lončić. I da, taj lik Faruk je po izboru Riječi ‘onaj Tko razlikuje istinu od neistine’. Što je ipak razlika od ‘eu’ civiliziranog pravljenja reda u neredu. A za nas i za razbucanu populističku informaciju bosanski lonac i jeste nešto svešto, al ipak neće biti baš tako…S Riječi se može postojati i u dosadnoj, nesvojoj zemlji ? Želite li kušati neki drukčiji od tradicionalnog, i razmatrati okusom i koječim dal je bosanski u loncu il lonac po bosanski -samo igra riječi…i ako nije, je li vam fin.., probajte film svakako.
Helga Paškvan
Bosanski Lonac, redatelj Pavo Marinković
(Pula film festival 2024).
24.7.’24. Rijeka
1Ta vjera pogotovo kad radiš ‘tamo’ gdje nema izbora van manje je više, kad ‘invalidnost’, poteškoće, trud oko inkluzije diktira svoje, a kreativnim bičem valja držati radnu temperaturu, i mislimo si; hoće li itko važan van službenih inkluzivnih prava, uživati u produktu, kao što pa moram upotrijebiti tu riječ ‘obična’ publika odobrava i veseli se.