Proteklih nekoliko dana imao sam pokaznu vježbu o riječima, govorenju i koječemu oko toga.
Najprije me je frend „testirao” rečenicom o ovom blogu rekavši „dobro to pišeš, al’ u principu su to već poznate stvari…”. Pa sam razmišljao da je u pravu, sve sam to većinom pročitao u nekim knjigama prije, samo sam se sad u praksi uvjerio, dopunio, personalizirao i dobio mogućnost za primjenu nekih postavki. Čemu onda pišem ovo? S druge strane da je netko tako razmišljao svih onih lijepih i korisnih knjiga ne bi bilo. Uostalom sve su te knjige više manje na isti kalup, samo su prilagođene osobnom stavu i potrebi autora, nakon toga se „slični” prepoznajemo i dolazi nam kad nam treba doć’ određeni nivo i način koji nam treba. Neke stvari iz knjiga sam i ja morao mijenjati i prilagoditi sebi, kao što su vjerojatno i autori, nisu ni oni se učeni rodili, mijenjali nečije riječi. Jednako kao što mi je nutricionistica dala spisak što da jedem i kako, ali je rekla da malo ipak testiram i nađem osobni pravac u tome jer nije kod svih isto. I upravo tako, svatko od nas je predivno isti i predivno drugačiji, i sve je lijepo dok to shvaćamo i poštujemo. Od svoje do tuđe različitosti.
Ipak, nisam želio o tome, nego o riječima. Paralelno sa spomenutim bio sam i na jednom tretmanu kod prve učiteljice i rekao bih davnašnje prijateljice, koja me je u biti i uvela u „ovaj svijet” prije 21 godinu (al’ sam spor u toj školi ;-). Dok mi je ovih dana radila jedan tretman da nešto isprobamo, oboje smo pričali kao navijeni, pa je sama poslije zaključila kako nema taj običaj, AL’ ETO JA SAM „POZNATI” A NE KLIJENT.
To me odvelo do jednog zanimljivog zaključka, s obzirom da me od tad glava dva dana rasturala od bola i užasne topline. Koliko mi s „poznatima” izgovorimo nepotrebnih riječi. Objašnjenja, prepričavanja nebitnih događaja, stvari koje iscrpljuju i koje su zaista nepotrebne. Pričamo, a ne slušamo ni sebe ni drugoga pri tome (prije neg’ kažete suprotno pokušajte osjetit ovo rečeno! Nećete vjerovati koliko je istinita ova tvrdnja, nisam ni ja pridavao tome pažnju toliko, samo turamo svoje stavove pred sebe, kao fol „slušajući druge u razgovorima”; trebalo bi semafore za riječi uvest).
Iako je kroz tretman bilo riječi o nekim drugim procesima, skoro sam siguran da je ono što sam trebao naučiti bilo upravo to. Da se okanem nepotrebnih riječi i misli. Usmjeri energiju.
Kao i hrana, piće, tako i riječi – energija su, za njih smislit i izgovorit trošimo resurse, mentalne, prepričavanjem istih dajemo energiju nekim događajima od kojih ćemo kao „nešto naučiti”, ali to je zamka. Uvaljivanjem u priču sa sve više od 2 suvisle rečenice s činjenicama – je trošenje energije.
Duže razgovore obično opravdavamo svojim temperamentom, druželjubivošću, pristojnošću…ma kakvi, jednako tako trpanje hranom opravdavamo „glad”, „užitak okusa” ili slično. Krivo. Navika, nesigurnost, prikrivanje problema…sveje to i u hrani i u riječima (kad ih je višak).
Kao još jedan primjer došla mi je još jedna draga osoba koju nisam dugo vidio. Ona je pak nazvala. Grozim se držat mobitel više od 1-2 minute na glavi. Iritira me. Ona bi pričala, što je OK, al uživo, naravno i o temi koja oboje ne opterećuje. Ipak, razgovor je nadošao na jedan seminar koji dolazi uskoro i imala je potrebu objasniti u čemu se ne slaže s njim. Ono što sam shvatio iz toga je da ako se s nečim ne slažem na meni je da na to ne idem (il da odem vidit da naučim kako ne treba il dali sam nešto krivo shvatio, što je isto moguće, zašto mi baš to smeta?), da MOJ seminar postavim kako mi paše, a ne kako prepričavam kako je postavljen taj koji mi smeta, zašto ga je taj tako postavio zaista nije moj problem. Možda da mi ukaže da ja postavim svoj drugačije i dam mu primjer. Koja korist od prepričavanja toga sve više od jedne suvisle rečenice.
Anyway, kao što je post s hranom, dijeta, il što već, mislim da je često potrebno napraviti i post koji se tiče riječi i misli. Nije da je ni ta ideja nešto novo i da sam otkrio toplu vodu. Ipak, ono što znam da to jesam nekad davno pročitao, ali se toga ne držim kao ni mnogi drugi. Upravo stoga je svijet kakav je, preplavljen ljudskim otpadom, počevši od bačenih ambalaža do misli i riječi. Reciklaža? Možeš mislit, recikliramo misli i riječi stalno iste, živimo u paternima i kalupima, pa ima li kakve koristi dok ne stanemo i odmorimo? Baš stoga meditacija i pomaže.
Sve drugo je uzalud, pa možda i ovaj tekst bješe predug 😉
Ostale nastavke ovog bloga pratite na linku: