Tko je taj koji određuje kriterije koliko vrijedimo i po kojima vrijedimo? Od malena nas uče i treniraju da se poredimo jedni s drugima u mahnitom trčanju za boljim, zasigurno dobronamjerno, roditelji, učitelji, treneri…jer ne znaju za bolje, za drugačije, tjeraju nas u trk koji završava više manje pred grobljem na koje stižemo zadihani od cjeloživotne jurnjave, osim ako ne stanemo da se osvrnemo prije. A tada obično, kad se osvrnemo, vidimo gomilu koječega iza sebe, većinom smeća koje smo ostavili za sobom i koje ima upitnu stvarnu vrijednost (jer novac nije kriterij, on je samo dogovoreno sredstvo za poredbu). Kriteriji društva koje svakog dana sve više diže letvicu uspjeha kako bi svi bili što neuspješniji u glavi, su čudni i kao da su stvoreni da nas ubace u razne dijagnoze.
Prije dugo vremena svi smo u Rijeci bili pankeri, poslije smo svi bili i raperi, u tom sam fahu igrao i neke uloge, kao značajniji akter. Ipak, nikad u biti nisam bio panker, nisam znao nabrojit deset pank bendova, kao što ni kasnije nisam znao nabrojit te velike razmetljive tamnopute brbljavce. Dok su se svi kačili za „ladicu” kojoj će pripadati, što je u mladosti obavezno iz potrebe da pripadamo, meni je bilo jednostavno fora učestvovati. Kako sam morao „glumiti” dio priče na koju sam se naslanjao, naravno da nisam bio potpuno autentičan ladičar, stoga ni potpuno prihvaćen od te ladice i ljudi u njoj. Slično je s drugim ladicama. Volim Hrvatsku (jednako kao što sam prije volio Jugu u kojoj sam rođen i koju sam puno proputovao) no, došlo je doba kad to isključuje jedno drugo (koga više voliš tatu ili mamu?) pa sam se opet osjećao neshvaćen, čak sam imao i laganih problema sa raznim panjevima kakvih ima i danas. Volim i Rijeku, geografski, pa i klub, iako se nekom čini možda blasfemično da mi je drago pogledati i neki drugi klub, a da ih sve skupa zaboravim čim završi utakmica, jer ipak, tko su oni meni u životu osim tih dva sata? Prolazna zabava, ako odigraju dobro (nisam rekao ako pobjede!) ili totalni gubitak vremena ak’ im je taj dan spavanje u hodu. Čini se da je to ono što se zove „živjeti trenutak”. Čini mi se da sam ga sramežljivo živio svo to vrijeme, plašeći se dali to smijem, jer je bilo nejasno da svi oko mene rade drugačije, pa si valjda onda ti u krivu. Onda im se pridružiš kad tad (tako sam i propušio, recimo).
Kasnije me život odnio da budem voditelj hrvatskog dijela Film Festa koji se tiče osoba s invaliditetom, pa sam evo u zadnje vrijeme probao malo kako je to, kao što sam davno okačinjao ziherice ili malo spuštao hlače za foru, sad iako mi baš nije bila fora, se razboljeh i upadoh u nemoć. Ovdje je bitno napomenuti kako nisu osobe s invaliditetom nužno nemoć, ali su nama drugima simbol za to. Na temelju toga se grade razne priče, od pozitivnih do političkih konteksta za populističko pojavljivanje u javnosti, ali o tome drugi put, samo napominjem da me se ne izvuče iz konteksta. Moram priznat da mi se od svih ovih ladica, ova s dijagnozama najmanje svidjela. Kad si bio panker nije mi se svidjelo ležat pijan od lošeg vina u parku i bit u nekoj samodestrukciji, kasnije su se među ekipu uplele i droge, zavist, kompeticija, koje su uzimale maha kasnije u rap sceni, ni to mi se nije sviđalo. Slično mi se nije svidjelo ni na elektro sceni kad sam bio D.J., pa joj nisam pripadao. Zato mi se sviđao bunt i sloboda koji je (prividno) zastupao pank, isto tako mi se svidjela sloboda izričaja u lirici, i manjak forme (jer nisam znao pjevat 😉 u rapu. Posthipijevska furka elektro scene (koja je doduše bila više manje krinka za malo više dragsa, a manje rokenrola). Drugima su se uglavnom sviđale ove druge stvari pa su kad ih je hir prošao (ak’ nisu od toga se uništili) otišli živjet neki „obični život”. Ja ostadoh sam na vjetrometini, kao onaj tko je najmanje bio panker, raper i drugo, kao zadnji barjak tog pokreta od stare garde, koji to živi, iako nisam ni bio dio toga defacto 😉 Svi su se drugi uozbiljili 😉 (Osim Mrleta, možda:-)
Ipak, nisam htio o tome pisati, nego to porediti sa ovom novom „pripadnosti”, primivši iskustvo dijagnoze primio sam se i ladice, iz koje bi opet najradije iskočio, jer se ne osjećam pripadno. Opet je kod te ekipe samo jedna tema, kao kod pankera, nogometaša, ljubitelja auta, tako ovi pričaju samo o dijagnozama i lijekovima, pa im ni ovaj blog nije dobar jer ne piše o dijagnozi, a tako je najavljen ;-))) Opet je u điru droga (tablete), samodestrukcija, kompeticija, zavisnost, koješta. Sve se ponavlja.
Zar bi trebao pisati o boleštinama, tabletama, bolovima, plakanjima? Da, bio sam teže bolestan, popio sam šaku tableta koje su mi dali, pa odustao od njih, trebao na operaciju pa nisam išao, pao sam pa sam se digao, ne baš lako, možda i opet padnem, pa ću se valjda dići opet i polizati koljena, možda se i ne dignem,… so what? Plakanje? Da, i plakao sam, i muški plaču. Kol’ko da pišem o tome? Knjigu? Zar ne bi to opet otišlo u ulogu žrtve i traženje nekog sažaljenja? Gdje sam onda, opet na istom, zar ne?
Ja znam zašto pišem. Da dobijem ispuh, da sutra mogu pročitat da vidim di sam bio jučer, da eventualno nekom budem netko tko je meni bio netko drugi kad mi je trebalo,…a zašto ti ovo čitaš? Koji je tvoj cilj? Ako očekuješ kuknjavu upali si TV, otvori novine, ako očekuješ pomoć, vjeruj, rečeno je ovdje sve što treba reći da bi pomoglo (o detaljima možemo kroz pitanja, jer je potrebno malo personalizirati sve). Definirajmo pomoć. To nije čarobna pilula. Ne, pomoć je putokaz ka piluli koja je već u meni. U meni, svi drugi su samo katalizatori da shvatim zašto sam ovdje. A nisam da patim.
Kao i u prije spomenutim „supkulturama”, i u ovom pokretu želim isto, ja sam, u biti, nitko i ništa, ne želim biti ladica i u njoj spavati zaštićeno od svijeta kao jadno malo dijete, želim biti sve, nemati limita, moći cijeli svijet sakriti na dlanu, dok slušam nepoznatog afričkog ili južnoameričkog svirca koji tuli neku neobičnu melodiju, sjedeći pored mora i udišući zrak koji čini moja pluća velikim i zdravim. Ovoga puta to mogu izvesti sam, ne trebam se porediti s drugima, i neću se čuditi i odustati ako nitko neće tako.
Ljudi ne odrastaju kad napune određeni broj godina. Ne odrastaju kad se zaposle ili dobiju djecu. Ne, oni tada samo ubijaju svoje djetinjstvo i dijete u sebi sakriju da bi glumili da su „veliki”. A u biti su mala povrijeđena djeca, koja se nisu izigrala kad je trebalo, djeca nezaliječenih emocija koje ne znaju ukrotiti kao što potom ne znaju ukrotiti ni svoju fizičku djecu, što je vidljivo po tome kakav je svijet. Da bi fizičko dijete naučio nečemu, moraš znati hendlati svoje unutarnje dijete. Izvući ga iz zatvora, maknuti strahove od njega (sebe), reći mu da je svijet sigurno mjesto i u to vjerovati, da ima nade…a kako ćeš to uraditi ako ti sam to ne misliš i živiš? Ako si u stalnom strahu, u opasnosti, u brizi, utrci za preživljavanjem. Mislite da nije tako? Da živimo drugačije, država ne bi kupovala avione i puške, niti ih izvozila u mjesta i zemlje odakle ćemo potom uvoziti one (izbjeglice) koji su time oružjem oštećeni i čuditi se zašto nam ti jadni ljudi dolaze. Pa čime su ih otjerali od kuća? Nego tim oružjem.
Ostale nastavke ovog bloga pratite na linku: