Pedesetak metara od plaže pojavio se dupin. Danas.
Ne na ekranu, ne u dokumentarcu uz glas naratora koji objašnjava kako je priroda fascinantna, nego pravi, veliki dupin, dug vjerojatno više od dva metra. Gotovo čitav sat kružio je morem, nestajao i ponovno izranjao. Katkad na istom mjestu, katkad stotinjak metara dalje, kao da namjerno izbjegava kamere i ugovorne obveze.
Pokušao sam ga snimiti mobitelom, ali nije bio osobito raspoložen za poziranje. Izroni su trajali kratko. Pokaže leđa i peraju, uzme zrak i ponovno nestane ispod površine. Dok pronađeš kadar, zumiraš i shvatiš gdje se nalazi, gospodin je već na drugoj adresi.
Naknadno sam saznao nešto što, priznajem, nisam znao: dupin je sisavac i mora izroniti kako bi udahnuo. Dakle, nije izranjao da nas zabavlja, iako je upravo to napravio. Svako njegovo kratko pojavljivanje bilo je običan udah, dio njegova života, a nama na plaži mali spektakl.
Nije prilazio kupačima. Držao je pristojnu udaljenost, kao netko tko voli društvo, ali ne toliko da mu nepoznati ljudi krenu prilaziti, dodirivati ga i snimati iz svih kutova. Uglavnom, ponašao se razumnije od mnogih turista.
Ne mogu znati je li cijelo vrijeme bio sam. Ponekad ga po minutu nije bilo, a onda bi izronio daleko od mjesta na kojem smo ga očekivali. Možda je pod morem kružio, lovio ribu ili jednostavno putovao svojim putem. Možda ih je bilo više, a mi smo stalno gledali drugog. More nam ne polaže račune i ne šalje izvještaje nakon predstave.
Znam samo da me taj susret razveselio kao da mi je netko donio milijune.
Vjerojatno i više.
Milijuni bi sa sobom donijeli banke, ugovore, poreze, savjetnike i rođake koji se odjednom sjete da postojim. Dupin je došao bez administracije, odradio sat vremena programa i otišao. Nije tražio honorar, smještaj ni putne troškove. Doduše, da je znao da smo neprofitna produkcija, možda bi pristao i na cameo ulogu u našem filmu, Tajnom Agentu 010. U odjavnoj špici pisalo bi: „Dupin – glumi samoga sebe, bez kaskadera.“
Ali možda je dobro što snimka nije uspjela.
Postoje trenuci koji se ne pretvore dobro u piksele. Na ekranu bi se vjerojatno vidjela mala siva točka, mutna peraja i more koje se trese jer sam pokušavao zumirati mobitelom. Netko bi poslije pitao je li to uopće dupin ili plastična vrećica.
U meni je ostao mnogo jasniji.
Takvi susreti imaju neobičnu moć. Isto mi se dogodi kad iz automobila ugledam srnu. Na trenutak se prekine svakodnevni program: računi, rokovi, poruke, nervoze, ljudi koji kompliciraju jednostavne stvari i institucije koje od jednostavnog obrasca uspiju napraviti trilogiju.
Odjednom postoji samo živo biće koje se pojavilo pred tobom.
Nije ondje zbog tebe. Ne pokušava ti ništa prodati, objasniti ni dokazati. Ne zna tvoje probleme i nije ga briga za tvoj raspored. Jednostavno živi svoj život. A baš zato taj susret djeluje tako snažno. Podsjeti te da svijet nije sastavljen samo od ljudi i njihovih hitnih, važnih i često potpuno besmislenih poslova.
Priroda nam povremeno odškrine vrata i pokaže da se iza naše buke odvija čitav drugi život.
Možda me upravo zato toliko boli kada vidim kako ga uništavamo.
Ljudi često ne uništavaju prirodu zato što je mrze, nego zato što je uopće ne vide. More im je kulisa za apartmane. Šuma je neiskorištena parcela. Livada je samo prostor koji još nije asfaltiran. Životinja im je smetnja na cesti, rupa u planu ili zanimljiv sadržaj za deset sekundi videa.
Kad nešto STVARNO vidiš, više ga nije tako lako nazvati resursom.
Nakon sat vremena promatranja dupina, more više nije samo velika količina vode pogodna za kupanje, turizam i parkiranje brodova. To je nečiji dom. Prostor u kojem se netko kreće, diše, lovi, odmara, igra i možda pokušava izbjeći loš kadar za mobitel.
Možda nam zato ne nedostaje samo više propisa, kazni i kampanja. Možda nam nedostaje više trenutaka u kojima ćemo zastati dovoljno dugo da nešto zaista primijetimo.
Jedan dupin pedesetak metara od obale nije riješio nijedan moj problem.
Ali mi je na sat vremena pokazao da svijet još uvijek nije potpuno otišao kvragu.
I to danas vrijedi gotovo kao milijuni.