Budi svoj – kao i svi ostali

Nemam tetovažu. Nemam ni tajnu želju da je napravim, niti fotografiju spremljenu u mobitelu za dan kada ću se napokon ohrabriti i svoju duboku osobnost trajno urezati iznad gležnja.

Štoviše, prema tetovažama imam stanovitu averziju.

Ne zato što smatram da će čovjek s tetovažom završiti u zatvoru, paklu ili reality emisiji. Doduše, od neobičnog ukusa do dijagnoze samo je jedan korak – posjet psihijatru – ali ne moramo baš svakome otvarati karton.

Moja je averzija mnogo jednostavnija. Svjestan sam da se ljudi mijenjaju. Mijenjaju se ukusi, stavovi, odnosi, uvjerenja i količina kose na glavi. Ono što mi se danas čini genijalno, sutra mi može izgledati kao odluka donesena nakon tri piva i motivacijskog citata na internetu.

Zato uglavnom ne radim ništa što sutra ne mogu odrezati kao ludu frizuru, obrijati kao bradu, svući kao ružnu košulju ili spremiti duboko u ormar da buduće generacije ne saznaju što sam nosio 1997. godine.

Tetovaža je, međutim, odluka današnjeg mene u ime svih mojih budućih verzija.

Čovjek s devetnaest godina možda ne zna što će studirati, gdje će živjeti, s kim će dijeliti život ni što će misliti o svijetu sa četrdeset i sedam – ali potpuno je siguran da će mu geometrijski vuk do smrti predstavljati slobodu.

Tetovaža može ostati i kada njezino značenje odavno ode svojim putem. Na podlaktici i dalje piše „SANJA, ljubav života iz 2006.”, a čovjek 2026. preko Tindera traži novu Sanju – čisto da ne mora mijenjati tetovažu.

Tetovaža ostaje svjedok čovjeka koji sam bio – ili Sanje s kojom već dvadeset godina nemam nikakav kontakt.

Nekada znak margine, danas znak da pratiš trend

Tetoviranje, naravno, nije izum nogometaša, influencera i televizijskih emisija. Postojalo je u različitim kulturama tisućama godina. Tetovaže su označavale pripadnost, položaj, vjeru, prijelaz u odraslost, zaštitu, hrabrost ili vezu sa zajednicom.

Kod nas je poznato sicanje ili bocanje, tradicionalno tetoviranje žena među katoličkim stanovništvom Bosne i Hercegovine i okolnih područja. U povijesnom kontekstu nesigurnosti, nasilja, prisilnih brakova i preobraćenja, vidljivi znakovi križa mogli su biti čin zaštite identiteta, otpora i očaja.

Naravno, kao i mnogi običaji, čin s vremenom može nadživjeti razlog zbog kojega je nastao. Ono što je jednoj generaciji bilo obrana, sljedećoj postaje tradicija, druženje ili ukras.

Slično su i maškare od tjeranja zlih duhova stigle do današnjeg utjerivanja novca u novčanike. Ipak, barem su djelomično zadržale duh bunta: još se smije karikirati političare, moćnike i društvene nepravde, uglavnom pod uvjetom da se nakon toga svi dobro najedu.

U modernom zapadnom društvu tetovaža je dugo imala drukčiju reputaciju. Povezivala se s mornarima, vojskom, zatvorenicima, motociklističkim skupinama, kriminalnim organizacijama i ljudima koje pristojna obitelj nije zamišljala kao idealnog budućeg zeta.

To ne znači da su svi tetovirani bili kriminalci niti da se iz nečije podlaktice mogao iščitati kazneni dosje. Ali tetovaža je bila znak margine. Govorila je:

Ne pripadam vašem urednom svijetu.

Danas govori nešto mnogo kompliciranije:

Pripadam vrlo velikoj skupini ljudi koji žele izgledati kao da nikamo ne pripadaju.

Pobuna koja je osvojila tržište

U američkom istraživanju Pew Research Centera iz 2023. godine 32 posto odraslih reklo je da ima barem jednu tetovažu, a 22 posto više od jedne. Među mlađim dobnim skupinama udjeli su još veći. Tetovaža više nije rijedak znak izdvajanja, nego uobičajen dio izgleda.

YouTube-video koji me potaknuo na ovu temu nije, dakle, sasvim izmislio brojke. Ovisno o dobi i skupini koju promatramo, dolazimo vrlo blizu polovici stanovništva.

Ako nešto radi polovica generacije, još ga možemo zvati osobnim izborom, ali malo teže buntom.

Veliku ulogu u normalizaciji tetovaža imali su popularna kultura, glazba, film, televizija, društvene mreže, celebrityji, a posebno sport. Istraživanja razvoja suvremenog tetoviranja ističu sve veću vidljivost tetovaža među poznatim osobama kao jedan od važnih razloga njihova prelaska iz društvene margine u prihvaćenu modu.

Sportaši su pritom savršeni živi reklamni pano. Fizički su izloženi, neprestano snimani, prikazani kao uspješni, bogati, disciplinirani i poželjni. Dijete ne vidi tetovažu na nepoznatom čovjeku u mračnoj luci, nego na igraču koji upravo podiže pehar.

Gledajući današnji nogomet, čovjek ponekad ima dojam da igrač čiste kože još nije učitao sve teksture.

Tetovaža je postala dio sportske opreme: kopačke, frizura, brada, kompresijska majica i rukav osobne mitologije. Lav označava snagu. Sat označava prolaznost. Ruža označava ljubav. Križ vjeru. Krila slobodu. Ime djeteta, srećom, uglavnom označava ime djeteta.

Sve je osobno, ali neobično mnogo osobnih priča koristi iste simbole.

Industrija ne prodaje tintu

Najzanimljiviji dio priče nije to što ljudi žele ukrašavati tijelo. Ljudi se ukrašavaju otkad postoje ljudi i otkad je prvi čovjek zaključio da bi mu kost kroz nos mogla popraviti opći dojam.

Zanimljivo je kako je tržište masovni proizvod uspjelo prodati kao vrhunac individualnosti.

Industrija tetovaža ne kaže:

Kupite modni proizvod koji trenutačno imaju milijuni ljudi.

Ona kaže:

Ispričajte svoju jedinstvenu priču.

Ne prodaje vam lava. Prodaje vam snagu.

Ne prodaje datum. Prodaje vam sjećanje.

Ne prodaje nekoliko riječi na latinskom koje ne razumijete potpuno. Prodaje vam životnu filozofiju.

To je sjajan poslovni model jer proizvod više nije samo slika nego dio identiteta. A kada nešto proglasimo dijelom identiteta, prestajemo pitati koliko košta, koliko će trajati i hoće li nam za dvadeset godina izgledati kao tapeta u kafiću iz 2006.

Slično je i sa svadbama. Ljubav može biti potpuno iskrena, a industrija oko nje svejedno prodavati salvete po cijeni manjeg automobila.

Možeš voljeti partnera i istodobno pasti na tržišnu priču da tu ljubav moraš dokazati dvoranom, dimom, dronom, vatrometom i tortom koja arhitektonski zahtijeva građevinsku dozvolu.

Tako i tetovaža može imati iskreno osobno značenje, a istodobno biti dio mode koja vrti ozbiljan novac. Te dvije stvari ne isključuju jedna drugu. Upravo suprotno: industrija je najuspješnija kada nam proda nešto masovno, a mi imamo osjećaj da smo to potpuno sami smislili.

Što tetovaža govori o čovjeku?

Vjerojatno manje nego što misle i njezini obožavatelji i protivnici.

Istraživanja jesu pronašla određene prosječne razlike. Tetovirani ispitanici u nekim su studijama pokazivali veću potrebu za posebnošću, traženjem novih iskustava i podražaja.

Ali prosječna statistička razlika nije dijagnoza pojedinca.

Čovjek može napraviti tetovažu zbog uspomene, gubitka, ljubavi, pripadnosti, estetike, prkosa, ožiljka, želje za kontrolom nad vlastitim tijelom ili zato što mu se jednostavno sviđa.

Može biti nesiguran. Može tražiti pažnju. Može biti potpuno siguran u sebe. Može pokušavati nešto sakriti, nešto pokazati ili mu je samo bilo dosadno u utorak popodne.

Tetovaža sama po sebi ne dokazuje psihološki problem.

Ali je zanimljivo da toliko ljudi osjeća potrebu nešto unutarnje pretvoriti u trajnu vanjsku oznaku. Kao da doživljaj, uspomena ili osjećaj nisu sasvim stvarni dok ih ne ispišemo na koži.

Možda ne vjerujemo vlastitom pamćenju. Možda ne vjerujemo da će drugi prepoznati tko smo ako im to ne nacrtamo. Možda smo samo pronašli još jednu površinu na kojoj možemo uređivati vlastiti profil.

Nekada smo osobnost pokazivali ponašanjem. Danas joj često treba grafički dizajn.

Tvorničke postavke kao novi bunt

Nije mi namjera ismijavati svakoga tko ima tetovažu. Mnoge su estetski impresivne, neke nose snažne priče, a neke su čovjeku možda pomogle vratiti osjećaj vlasništva nad tijelom nakon bolesti, ozljede ili traume.

Niti mislim da čovjek mora svaku odluku donositi pod pretpostavkom da će je jednoga dana požaliti. Kada bismo tako živjeli, nitko se ne bi ženio, selio, pokretao udrugu ni kupovao kauč preko interneta.

Ali volim zadržati pravo na promjenu.

Volim mogućnost da sutra kažem: ovo više nisam ja.

Frizura će narasti. Košulju mogu pokloniti. Fotografiju mogu izbrisati. Stari tekst mogu prepraviti, iako će internet vjerojatno sačuvati dokaz da sam nekada bio budala.

Tetovaža ostaje svjedok čovjeka koji sam bio, čak i kada se s njim više ne slažem.

Možda je nekome upravo u tome ljepota. Meni je pomalo prijetnja.

I možda se najveći paradoks suvremenog tetoviranja nalazi u tome što se trajni znak individualnosti pretvorio u masovnu uniformu.

Nekada je buntovnik bio onaj koji se tetovirao.

Danas, dok oko nas hodaju lavovi, vukovi, mandale, rimski brojevi, krila, kompasi i beskrajne poruke o slobodi, najneobičniji bi uskoro mogao postati čovjek koji je odlučio ostaviti kožu na tvorničkim postavkama.

Bez manifesta, bez životnog citata i bez zakazanog termina.

Budi svoj.

Kao i svi ostali.