Cijene rastu. Plaće kasne za njima. Logično je da svi tražimo više novca.

Ali postoji jedno neugodno pitanje koje se rijetko postavlja:

Kad dobijemo veću plaću, jesmo li stvarno postali bogatiji – ili smo samo postali hranjiviji za one koji skupljaju novac?

Na prvu zvuči gotovo nepristojno. Ljudi jedva pokrivaju stanarinu, hranu, režije, prijevoz i lijekove, a sad bi im još netko objašnjavao da možda ne trebaju veću plaću.

Naravno da trebaju. Ako cijene rastu, a plaća stoji, čovjek ne postaje racionalniji nego siromašniji.

Ali veća plaća sama po sebi nije isto što i bolji život. Ponekad je samo veća količina novca koja nakratko prođe kroz naše ruke, pozdravi nas i nastavi dalje prema banci, trgovini, najmodavcu, telekomu, osiguranju i još nekolicini kolekcionara.

Dobiješ 200 eura više.

Prvih mjesec dana osjećaš olakšanje. Drugoga mjeseca uzmeš bolji paket, naručiš malo češće, kupiš nešto što si „odavno zaslužio”. Trećega mjeseca već ne znaš kako si prije živio bez toga.

Za pola godine opet nemaš novca.

Samo sada nemaš novca na višoj razini.

Sustav nam je promijenio pitanje

Nekoć se pitalo:

Zašto je ovo toliko skupo?

Danas se češće pitamo:

Kako da zaradim još više da bih to mogao platiti?

To je velika pobjeda sustava.

Ne mora nas prisiljavati da kupujemo. Dovoljno je uvjeriti nas da je veća potrošnja znak napretka, da je skuplje nužno bolje i da svaki rast prihoda treba odmah pretvoriti u viši standard.

I tako više nitko ozbiljno ne traži da nešto bude jeftinije, jednostavnije, trajnije ili dostupnije.

Svi samo tražimo da osobno imamo više novca.

Radnik traži veću plaću.
Najmodavac veću stanarinu.
Majstor veću satnicu.
Trgovac veću cijenu.
Banka veću ratu.
Država veće prihode.

Na kraju svi barataju većim brojkama, a malo tko živi mirnije.

Cijene rastu jer mogu

Često slušamo da cijene rastu zbog troškova, plaća, goriva, energije, poreza, rata, klime, sunca, kiše i retrogradnog Merkura.

Sve to ponekad jest dio priče.

Ali cijene rastu i iz puno jednostavnijeg razloga:

jer mogu.

A mogu zato što kupujemo.

Ne uvijek zato što nešto trebamo. Ponekad zato što želimo. Ponekad zato što su nas uvjerili da moramo. Ponekad zato što nam je neugodno da nemamo ono što imaju drugi.

Ako proizvod poskupi 30 posto, a prodaja ne padne, trgovac nije dobio razlog da snizi cijenu. Dobio je potvrdu da smo novu cijenu prihvatili.

To nije moralna osuda svakoga tko nešto kupi. Hranu, stanovanje, lijekove i prijevoz ne možemo bojkotirati do daljnjega.

Ali možemo priznati da ogroman dio potrošnje nema veze s preživljavanjem.

Kupujemo iz dosade, navike, statusa, straha da ne zaostanemo, želje da se nagradimo i potrebe da nakratko utišamo nezadovoljstvo.

Zadovoljan čovjek je vrlo loš potrošač.

Ne mijenja mobitel dok stari radi. Ne kupuje novu jaknu jer je prošla navodno izišla iz mode. Ne naručuje hranu dok mu je hladnjak pun. Ne treba mu pet pretplata da bi preživio večer.

Takav čovjek je opasan.

Mogao bi čak zaključiti da mu nešto – ne treba.

Nekad je bio dovoljan Radio Luxembourg. Poslije smo imali dva-tri televizijska kanala i nekako preživjeli večer. Danas neki imaju pet pretplata sa 56.478.392 kanala, i još uvijek pola sata traže što bi gledali – da bi na kraju zaspali uz nešto što ih uopće ne zanima.

Tu se lijepo vidi cijela bolest: nije problem što nemamo dovoljno sadržaja, nego što smo izgubili sposobnost da nam nešto bude dovoljno.

Ne trošimo samo na stvari. Trošimo i na mogućnosti koje gotovo nikad ne koristimo.

Plaćamo da bismo mogli gledati 500 kanala, mogli potrošiti 100 gigabajta, mogli zvati satima, mogli koristiti neku aplikaciju. A zapravo ne gledamo, ne trošimo, ne zovemo i ne koristimo. Ali mogućnost uredno plaćamo svaki mjesec.

I onda se ljudi čude kamo odlazi novac. Nije ga pojeo jedan veliki krokodil, nego ga je izgrickalo dvadeset malih pretplata.

Djeca kao potrošački alibi

Posebno je zanimljivo kada se potrošnja opravdava djecom.

„Ne kupujem sebi, kupujem djetetu.”

Zvuči plemenito. Ponekad i jest.

Ali dijete ne mora imati flagship telefon, markirane tenisice i sve što ima najglasniji učenik u razredu da bi imalo sretno djetinjstvo.

Dijete kojemu kupujemo sve što poželi ne učimo nužno ljubavi. Možda ga učimo da se pripadanje dokazuje stvarima i da je svaka želja hitna potreba.

Roditelji koji imaju manje novca često djecu nauče više o njegovoj vrijednosti od onih koji imaju dvostruko više, ali svaki mjesec misteriozno ostanu bez svega.

Naravno da djeca koštaju. Hrana, odjeća, škola, prijevoz, aktivnosti i zdravlje nisu izmišljeni troškovi.

Ali djeca su i savršen izgovor odraslima da vlastitu potrošnju proglase roditeljskom žrtvom.

„Mora imati.”

Ne mora.

Možda samo roditelj ne želi izdržati pola sata negodovanja.

Postoji stara izreka: nisam dovoljno bogat da kupujem jeftino.

To je potpuno točno.

Jeftine cipele koje se raspadnu za šest mjeseci mogu biti skuplje od kvalitetnih koje traju godinama. Najjeftiniji uređaj često se pokvari baš kada istekne jamstvo. Mala pakiranja, kupovina na rate i stalni popravci često najviše koštaju upravo ljude koji imaju najmanje.

Siromaštvo je skupo.

Ali postoji i druga krajnost: ljudi koji ne kupuju kvalitetu nego status.

Kvalitetan alat koji vraća uloženo nije isto što i skupa igračka koja služi samo tome da je drugi vide.

Nije problem imati tri računala ako na njima radiš.

Problem je imati tri skupe stvari koje samo potvrđuju da možeš imati tri skupe stvari.

Racionalnost nije zabrana uživanja. Nije život na kruhu, vodi i gašenju svjetla čim sunce zađe.

Racionalnost je pitanje:

Što mi ovo stvarno daje?

Ako daje korist, vrijeme, sigurnost, zdravlje, znanje ili zadovoljstvo koje nam nešto znači – dobro.

Ako daje pet minuta uzbuđenja i dvije godine otplate, možda nije riječ o potrebi nego o dobro upakiranoj gluposti.

„Ne mogu” kao životni stil

Ne završavaju svi u lošoj financijskoj situaciji svojom krivnjom.

Netko se razboli. Netko mora brinuti o obitelji. Netko živi u mjestu bez prilika. Netko plaća previsoku stanarinu jer se nema kamo preseliti. Netko radi dva posla i još uvijek jedva sastavlja kraj s krajem.

To je stvarno.

Ali stvarno je i nešto drugo.

Postoje ljudi koji godinama rade za lošu plaću, mrze posao, žale se svaki dan i odbijaju svaku promjenu.

Ne mogu se doeducirati.
Ne mogu promijeniti firmu.
Ne mogu se preseliti.
Ne mogu pokušati nešto drugo.
Ne mogu smanjiti troškove.
Ne mogu prestati pušiti jer im je to „jedino zadovoljstvo”.

Razlozi koje pritom navode ponekad su razumljivi.

Ponekad su za kolekciju idiotizma.

Nisu svi krivi za okolnosti u kojima su završili. Ali mnogi godinama aktivno sudjeluju u tome da se ništa ne promijeni.

Postoji razlika između:

„Ne mogu.”

i:

„Ne želim platiti cijenu promjene.”

Promjena nosi rizik, nelagodu, učenje, mogućnost pogreške i gubitak poznate nesreće. Nekima je lakše dvadeset godina trpjeti isto nego šest mjeseci pokušavati drugačije.

I to je legitimno.

Ali onda šuti i puši.

Sigurnost milijunaša

Posebna komedija počinje kada čujemo da profesionalni nogometaš, koji godišnje zarađuje nekoliko milijuna eura, investira kako bi „imao sigurnost nakon završetka karijere”.

Bože, baci grom i budi precizan.

Ako čovjek zaradi pet, deset ili dvadeset milijuna eura, problem više nije hoće li imati za režije i hranu.

Problem je hoće li do kraja života uspjeti zadržati standard koji uključuje vile, luksuzne automobile, poslugu, privatne škole, skupa putovanja i sve ostalo bez čega se, izgleda, ljudski organizam odmah gasi.

Takvi ljudi ne investiraju da bi imali dovoljno.

Investiraju da nikada ne bi morali otkriti koliko je zapravo dovoljno.

To nije sigurnost u običnom smislu.

To je očuvanje klase.

Naravno da netko ima pravo uložiti svoj novac. Ima pravo kupiti deset stanova, klub, jahtu i manji otok s pripadajućim galebovima.

Ali nemojmo gomilanje kapitala predstavljati kao borbu za egzistenciju.

Čovjek koji od kamata i prinosa može živjeti bolje nego većina ljudi od rada nije ugrožen. Samo je naviknut da riječ „normalno” znači nešto posve drugo.

Novac možemo tiskati, planet ne možemo

Cijela ekonomija traži rast.

Više proizvodnje.
Više prodaje.
Više potrošnje.
Veći BDP.
Veće plaće.
Veće cijene.
Veći dugovi.

Sve mora rasti kako bi sustav ostao stabilan.

To malo podsjeća na čovjeka koji mora stalno trčati jer će pasti čim stane.

Novac je dogovor. Možemo ga tiskati, posuđivati, prebacivati, umnožavati i prikazivati u tablicama.

Ali energiju ne možemo tiskati.

Čistu vodu ne možemo dodati u Excel.

Plodno tlo ne nastaje povećanjem kamatne stope.

Šumu ne možemo vratiti klikom na „undo”.

Rast koji se temelji na stalnom izvlačenju resursa i stvaranju novih potreba ima vrlo jednostavan problem: planet je ograničen, a ljudska pohlepa nije.

Novac koji se gomila na računima izgleda kao bogatstvo.

Ali ako iza njega ostaju zagađena voda, iscrpljeno tlo, brda otpada i ljudi koji rade sve više da bi kupovali sve više gluposti i smeća, možda nismo stvorili vrijednost.

Možda smo samo vrlo elegantno pretvorili budućnost u sadašnji profit.

Mrvice i perje

Kolekcionari novca ne trebaju da svi budu bogati.

Dovoljno im je da svi imaju malo više nego jučer i da vjeruju kako će ih sljedeće povećanje konačno osloboditi. Utrka štakora se to zove.

Puste nekoliko mrvica pod stol.

Golubovi se približe.

Jedan dobije veću plaću. Drugi povoljniji kredit. Treći novu karticu. Četvrti mogućnost kupnje na 36 rata bez kamata, uz kamatu skrivenu u cijeni.

Svi se osjećaju uključeno.

Dok jedu mrvice, netko im polako čupa perje.

Najuspješniji sustavi nisu oni koji ljude prisile da ih hrane.

Najuspješniji su oni koji ljude uvjere da je hranjenje sustava njihov osobni napredak.

Zato veća plaća nije loša.

Loše je kada od nje ne dobijemo veću slobodu, nego samo skuplje navike.

Loše je kada više zarađujemo, ali još više moramo.

Loše je kada rast prihoda odmah pretvorimo u rast troškova, pa opet ostanemo na nuli – samo s boljim mobitelom.

Pravo bogatstvo možda nije da možemo kupiti više.

Možda je pravo bogatstvo da manje toga moramo kupiti da bismo živjeli dobro.

Da možemo odbiti loš posao.

Da nas kvar perilice ne baci u paniku.

Da ne moramo dokazivati vrijednost cijenom onoga što nosimo.

Da nam dijete zna da nije manje vrijedno bez najnovijeg telefona.

Da možemo reći:

„Imam dovoljno.”

Jer čovjek koji zna da ima dovoljno ne prilazi stolu zbog svake mrvice.

A bez golubova, skupljanje perja postaje znatno teži posao.