AI, struja, voda, savjest i pitanje koje kvari zabavu: treba li baš sve što možemo — stvarno i raditi?

Nedavno sam opet naletio na tekst o umjetnoj inteligenciji, potrošnji struje, vode i rastu svih tih nevidljivih zahtjeva koji stoje iza naših vrlo vidljivih klikova.

I onda me, priznajem, malo zaboljela glava. Ne ona dramatična, za naslovnicu portala, nego ona tiha: “čekaj malo, ima li ovo sve uopće smisla?”

Jer kad se sve zbroji, dio današnje digitalne proizvodnje izgleda kao da postoji samo zato što može postojati. Generiramo tekstove, slike, planove, prezentacije, objave, sažetke, analize, prijedloge i još prijedloga prijedloga. Ponekad korisno. Ponekad spasonosno. A ponekad kao da netko pali reflektor u podne da bolje vidi sunce.

Nije problem u tome da netko koristi AI da si olakša posao. Problem nastaje kad alat koji troši stvarne resurse počnemo koristiti kao beskonačnu igračku, bez pitanja: što time dobivamo, a što netko drugi plaća?

Jedan će pitati koliko šećera da stavi u kavu. Drugi će generirati tristo vizuala za plakat. Treći će automatizirati administraciju koja ni prije nije imala smisla, samo je sad brža, skuplja i uvjerljivije napisana. Četvrti će u svemu tome vidjeti novu priliku za zaradu, bez previše zamaranja vodom, strujom, prostorom, radnicima, lokalnim zajednicama ili zdravim razumom.

I tu negdje počinje nelagoda.

Ne zbog toga što je tehnologija sama po sebi zla. Nego zato što je tehnologija pojačalo. Ako je spojiš na znanje, može pomoći. Ako je spojiš na pohlepu, proizvest će više pohlepe. Ako je spojiš na birokraciju, dobit ćemo bržu birokraciju. Ako je spojiš na besmisao, dobit ćemo besmisao u visokoj rezoluciji.

A to je, priznajmo, dosta skupa verzija gluposti.

U razgovoru o tome lako je skliznuti u moraliziranje. “Moje korištenje je opravdano, tvoje nije.” Ja koristim AI za tekst, posao, festival, radionicu, ideju. Netko drugi za zabavu, triviju, slike, fore, dosadu. I tko sam ja da kažem gdje je granica?

To je dobro pitanje. Možda i najvažnije.

Jer granica ne može biti samo u ukusu. Ne može netko iz kancelarije odlučiti: ovo je plemenito, ovo je glupo. Ljudi imaju pravo na igru, zabavu, istraživanje, glupe ideje i sitne digitalne radosti. Bez toga bismo ionako završili kao Excel tablica s pulsom.

Ali granica možda nije u tome što radimo, nego koliko, zašto i tko plaća višak.

Jedna zabavna trivija? Ljudski.
Nekoliko vizuala da nađeš smjer za plakat? Razumno.
Korištenje alata da skratiš birokratski tekst, prevedeš nešto, pomogneš osobi koja bez toga teže sudjeluje? To ima smisla.
Ali industrijsko štancanje sadržaja zato što “možemo”, zato što “možda klikne”, zato što “algoritam voli još” — tu više ne govorimo o kreativnosti, nego o digitalnom prejedanju.

Kao s hranom. Nitko normalan neće zabraniti kolač. Ali ako netko svaki dan naruči kamion kolača, baci pola i još traži subvenciju za šećer, onda više ne pričamo o desertu, nego o poremećenom sustavu.

S AI-jem je slično. Problem nije igra. Problem je nezasitnost koja se predstavlja kao napredak.

Posebno je neugodno što oni s najvećim budžetima često najmanje osjećaju posljedice svojih odluka. Troše prostor, pažnju, vodu, struju, vrijeme i ljudske živce, a onda sve to nazovu transformacijom, inovacijom ili razvojem. Ako nastane problem, isti ti često prvi zarade i na rješenju problema. Prvo prodaju rast, zatim krizu, zatim sigurnost, zatim obnovu. Četiri godišnja doba modernog poslovanja: hype, požar, panika, ugovor.

A običan čovjek? On dobije račun.

Tu dolazimo do šire priče, puno veće od umjetne inteligencije. Puni smo pravila, regulacija, procedura i obrazaca, a svijet nam svejedno često izgleda kao da ga vode ljudi koji nisu pročitali najjednostavnije pravilo: ne ošteti drugoga i ne radi drugima ono što ne bi htio da rade tebi.

To pravilo nije savršeno, ali je iznenađujuće učinkovito. Ne treba ti stotinu stranica pravilnika da znaš da nije u redu prebaciti svoj trošak na nekog drugog. Ne treba ti odbor za etiku da shvatiš da nije pametno trošiti zajedničke resurse kao da su beskonačni. Ne treba ti savjetnik za održivost da ti kaže da nije svaka proizvodnja vrijedna samo zato što se može monetizirati.

Ali očito puno tražimo od sustanovnika na ovoj planeti.

Zato pitanje AI-ja nije samo tehničko. Nije pitanje samo koliko server troši, koliko vode treba za hlađenje ili koliko struje pojede jedna generirana slika. Važnije pitanje glasi: imamo li uopće mjeru?

Koristimo li alat da smanjimo štetu, vrijeme, nesporazum i nepotreban rad?
Ili ga koristimo da proizvedemo još buke, još sadržaja, još potrebe za filtriranjem onoga što nitko nije ni trebao proizvesti?

AI može biti koristan. Može pomoći malim organizacijama, ljudima bez velikih budžeta, osobama koje teže pišu, prevode, planiraju ili komuniciraju. Može ubrzati dosadne poslove, otvoriti kreativne smjerove, pomoći da se ideja jasnije kaže. U tom smislu, nije neprijatelj.

Ali može biti i savršeni alat za ubrzavanje besmisla.

I možda je tu prava granica: ne treba zabraniti zabavu, trivije, slike, eksperimente i male digitalne igračke. Život ne smije postati pravilnik o racionalnom korištenju daha. Ali nije loše zapitati se: pretvaramo li svaku dosadu u industrijski proces?

Ne moramo se odreći tehnologije. Ali možda se moramo odreći ideje da je svaka nova mogućnost automatski i dobra odluka.

Jer pitanje budućnosti možda neće biti: “Možemo li to napraviti?”
To već znamo. Uglavnom možemo.

Pitanje će biti: trebamo li?

A još neugodnije: tko plaća kad odlučimo da trebamo baš sve?

Možda je odgovor jednostavniji nego što zvuči. Koristi alat kad pomaže stvarnom životu. Kad štedi vrijeme, živce, resurse, nepravdu ili nepotrebni rad. Kad pojačava nešto što već ima smisao.

Ali kad alat počne proizvoditi potrebu za samim sobom, možda je vrijeme za pauzu.

Ne zato da budemo sveci. Nismo.
Nego da barem ne budemo idioti s osmijehom i neograničenim kreditima.