Rijeka tišine-neobična priča

Ova će vam priča zvučati nevjerojatno. I meni je takva. Ipak, istinita je. Još nisam posve siguran jesam li to sanjao, je li bilo bljesak nekog drugog svemira, ili je plod greške “matrixu” 😉 Jer si sve ne mogu objasnit, nikako….

Hodali smo tako riječkom Rivom, u biti tik uz zgrade s “ove strane” ceste(a, ne s morske), kolegica i ja, u pokušaju da odemo provjerit papire u Ured za udruge na Rivi, koji su tamo već punu godinu dana na “promatranju”:-). Vrijeme radnje oko deset ujutro (vrlo bitno za priču!).

Odjednom zastanemo sa laganim dogovorom, ušutimo, i pogledamo se…”nije li ti nešto čudno?”, “da,…što…” osvrćemo se oko sebe…ljudi sjede u onoj novoj slastičarni pijuckaju kavu….hmmm to je OK….dalje….okrećemo se…ptičice pjevaju…sunce sije….vjetrić….ČEKAJ!

Stani! Ptičice, vjetar, sunce….??? U deset, radni dan, na Rivi? ALO!? dal se čujemo? Da čujemo se! Savršeno! Eh, sad…Stvar je u tome što se ovdje obično NE čujemo!.

Tutnjavu automobila i kamiona, zaglušujući urlik motora (pre)potentnih motorista koji turiraju na crvenom zamjenile su ptičice!…. I tišina… Ne, ovo nije san,… valjda… Nekoliko minuta smo stajali u čuđenju i uživali u spokoju.

Što se desilo, i dalje nije jasno,… tih je nekoliko minuta valjda semafor zaustavio promet na žabici, radovi se u taj moment koji se izvode prema kazalištu nisu čuli (možda marenda). Nijedan auto ne prolazi! Ne znam, ali, tišina i ptičice dovele su nam suze na oči, jer u Rijeci čuti samog sebe ravno je dobitku na lotu, i to onom eurojackpotu (pretpostavljam da se to teže dobiva;-)

Ova rečenica (čuti sebe u Rijeci) je vrlo znakovita, molim da promislite o njoj. Ne samo na nivou prometa i gradske gužve.

Sad ostanite na tren u ovoj rečenici, zamislite sunce i našu Rivu, ona stabalca, i čujte tišinu,…čujte ptičice….sunce i mir. …..    ……    ……. Taj mir koji Rijeka nikad nema.

Nekoliko trenutaka kasnije iz tišine izronili su prvi automobili, prve su trube zaparale zrak, zapuh benzina došao je do nas, i moju rečenicu “gdje smo ono stali…” moja kolegica više nije mogla čuti, bez da upita “a,… molim? što kažeš?”…

Rijeka se vratila u svoj svakidašnji nemir…ipak, ukrali smo joj jedan trenutak slavljenja života.