Da, kažem frendu, Jesam, …na konstataciju da mu je drago da me vidi nakon dugo vremena jer mu se prije godine-dvije kad smo se zadnji put vidjeli (ima i tri, mislim) činilo da sam puko ko kokica 😉

Ima čovjek pravo, zaista mi je pred neko vrijeme, nebitno jel’ to u ljudskim godinama mjerljivo, jer mi sad vrijeme više ništa ne predstavlja, došlo do ruba, a onda smo junački napravili korak naprijed.

Let u “ponor” bio je strašan, svi davni strahovi, moji, mojih predaka, pradjedova i sve do Adama i Eve izašli su van urlajući kroz ludilo arije davnih opera, drami i tragedija. Širom razrogačenih očiju pratio sam tu predstavu kao u 3D kinu i pitao se što se do vraga događa. Kidalo se tkivo, raspadao se mozak i mutila suština postojanja. Mozaik te eksplozije pokušavam shvatit, sagledat, prikupit kockice još i danas.

Je li problem puknuti kao kokica u ovom današnjem svijetu? Mislim da baš i nije. Veći je problem ne puknuti kao bombetina, jer kokice su ipak još i jestive pa od njih ima nekakve koristi. Da ne bude ovo samo igra riječi, kokice su jestive i pod to smatram pucanje sa nekim kasnijom upotrebnom vrijednošću. Ono kad se rasprsneš, al si poslije suvisao i jestiv. Bombetina razori i tebe i druge, tako kad pukneš nema ti spasa obično, a i drugi oko tebe mogu poginuti, u prenesenom značenju ali i doslovno, jer se ljudi pobiju lako. Teže ih je napravit i odgojit kako treba 😉

Poslije pucanja svijet izgleda ljepši (ak se dobro rasprsneš i jestivo) sve je drugačije, i ulaziš u neki život poslije života. Potrebno je vrijeme prilagodbe naravno, jer je sve čudno i drugačije, ali mnoge su stvari jasnije i put postaje rajski, osim na trenutke kad iz đepova počneš istresati pijesak koji je zaostao iz prošlih vremena i dok se ne opereš od tog blata, refleksije se još javljaju, ali sve manje.

I onda ti ostaje da gledaš u svijet kao u zdjelu kokica (ili bombica) kako i drugi prskaju, možeš malo promješati zdjelu onako iznad vatre da ne zagori, ali najbolje držat poklopac dobro stisnut, da ne iskoče neke vruće pucalice i tebi u facu, pa povremeno samo istreseš već dobro popucale i uspješne, a za one zagorene i ekplodirale pobrinut će se golubovi.