POKRETOM KROZ ŽIVOT

Kreću se planete, teće rijeka, more se talasa, lišće se ljulja na vjetru, gibamo se i mi kroz život. Neki više neki manje. Neki plešu i trče dišući punim plućima, a neki pak zasjeli u hladovinu i ne mrdaju. Što isto ne mora nužno biti loše, jer nismo svi isti, niti smo u svakom trenutku potrebiti za istom energijom. Tko sam ja da ti naredim da plešeš i da se mičeš? Tu sam samo da ti kažem da sam kroz pokret otkrio da lakše vladam sobom, točnije sagledavam sebe i sve oko sebe. Da kroz skakutanje i igru tijelom nestaju moji problemi kao …bah, ako napišem kao snijeg na suncu ili nešto slično upast ću u stoput ponovljene sheme. Ipak, pitam se koliko puta je rečeno i ovo s plesom, to da je pokret prva pomoć. A opet nije ništa manje istinito nego prije tisuću citiranja, isto kao što se ni snijeg ne topi manje na suncu zato što smo mi to primjetili i opjevali tisuću puta.

Neke su stvari takve kakve jesu, i tu su da ih otkrijemo prije ili kasnije, kroz ovaj ili onaj putokaz. Pa mi voditelji ispadamo bandere pored ceste, a na banderama znak, a cesta je život.

Ja doduše i ličim na banderu, ovako velik s dva metra, na nosu (povećem) mi doduše ne piše kuda vodi vaš put, ali moje vrlo duge nestašne ruke kojima stalno gestikuliram i plešem dok govorim vjerojatno će vas odmah podsjetiti na neku vrstu divljeg urođeničkog mahanja.

Smješno mi se sjetiti koliko puta su mi rekli da im je moje mahanje izgledalo opasno i zastrašujuće dok me nisu bolje upoznali, zajedno sa mojom frizurom (petarda-look). Ovo dosta govori i o meni i o ljudima. O njima kako su u biti površni i zaključuju na prvi pogled o ljudima i stvarima, kako padaju na dizajn (u mom slučaju padaju OD dizajna), ali i o meni kao osobi koja iza svoje kaktus pojave (ne diraj me) skriva vrlo emotivno biće. To sam biće kroz različite radionice u zadnjih 20tak godina, a naročito kroz ovaj “moj” ples finalno, jedva naučio sagledati i upoznati i sam. Da. Sam sebe sam finalno upoznao tek kroz ovaj ples.

Naučio sam zašto je nešto ovako ili onako, zašto reagiram kako reagiram, naravno i uz pomoć tisuće knjiga i koječega, ali finalno fajn-tjuning došao je kroz Dreamdance. Rekao bih da je ples i ritam moja suština. Kako sad da to i vama kažem, iskreno, neznam. A, volio bih podjeliti saznanje i sreću jer ona raste kad se dijeli (“raste i tuga, al to je priča druga” -Djole). Nisam siguran ni da se trebam truditi objašnjavati. Ljudi se prepoznaju po nekim drugim ključevima, a ne samo dobrom marketingu (koji mi priznajem nije jača strana 😉

Zašto spominjem marketing? Pa, eto za organizirati ples treba određena procedura, dvorana, oprema, put ako negdje idem, način da vas obavjestim da sam tamo, da vam s tisuću riječi objasnim nešto što nije riječima baš ni objašnjivo. Desi se da me prođe volja dok sve to obavim 😉

Svi bi kao “bježali” od ega, mentala i riječi, a, zahtjevaju tisuću objašnjenja kakav je to ples.

Tada upadam u shemu društva -takvo kakvo je- i nastaju troškovi. A kad ih nema? Tad kad plešem sam sa slušalicama na ušima, onako kako sam počeo, otkrio kakav ples u stvari mene pogoni, nakon što sam isprobao mnogo drugih. Dalo bi se zaključiti da mi je lakše sam. Istina. Ali nema lijepšeg osjećaja nego kad se to saznanje o slobodi i ona mekoća nakon dva, tri sata ritma i pokreta podjeli sa su-plesačima. Onaj osmjeh, one polusuzne oči iz kojih proviruje duša, istinski sjaj koji zrači iz tih osoba. Osjećaj da smo ipak jedno, a svako je svoj.

Ne, nemam iluziju niti želim reći da je ovo nešto specifično za Dreamdance. Naprotiv, ponosan sam što sam učestvovao u nekoliko drugih plesanja i suorganizirao ih, i sve ih razlikuje tek poneki izvedbeni moment, potpis voditelja u umjetničkom smislu – ali suština je ista. Ples je upaljač duše.

Stoga vas pozivam DA NE PITATE PREVIŠE, da što više sudjelujete i istražujete u svakom obliku plesa, naročito ovima koji imaju, rekao bih, duhovnu pozadinu, iako ni salsa ni valcer nisu ništa lošiji. Ovdje je samo dodana još jedna dimenzija, i jednostavniji je put “do zvijezda”. Onih koje sjaje u tebi.