Ne znam jel vam zanimljivo znati kako je došlo do toga da vodim Dreamdance, ali evo ja ću napisati, a, ako vam se ne čita vi preskočite 😉 “Oduvijek” sam se motao oko glazbe. Još kao mali igrao pločama, kasnije snimao kazete i slagao kompilacije prijateljima, što, slažem se, svi mi radimo kad smo maleni. Kasnije dolazi ona prekretnica koja čini razliku. Dok su drugi pohodili žurke i tulume tražeći piće, ja se nekako nisam mogao odvojiti od opreme i već na ranim (osnovnoškolskim) rođendanima sam se nekako zabijao iza čarobnih dugmadi i zvučnika. Fond pjesama u mojoj glavi je rastao. Baka je davala poneku paru od penzije pa sam trčao kupovat ploče (i stripove), da bi kasnije kad sam otkrio klubove odmah upoznao i prve D.J.-e, koji su mi odmah postali “učitelji”, htjeli ne htjeli. Nisam bio nekakvo veliko ime, ne toliko iz razloga da nisam bio dobar, nego sam bio tvrdoglav i svojeglav, a i ježio sam se od “komercijale” puno više od uobičajenog kod kolega, koji iako većina to govori, u praksi brzo ulaze u “žrvanj”. Što je razumljivo. No, i ovdje je “sloboda” izbora da nešto nećeš, obilježena sa velikim slovima istaknutom cijenom koliko to košta. Više slobode-manje para-teže preživljavanje. Ipak, neki svoj put sam našao, puteljak bar. I shvatio da su teži putevi često bolji, jer se više nauči, postaje sposobniji i samopouzdaniji. Dugo vremena kasnije zainteresirao sam se za neke “druge vode”, pa je promjenom energije interesa u moj život došao i drugi oblik bavljenja glazbom. Nakon upoznavanja i prakticiranja Reikija, nešto kasnije, negdje početkom novog stoljeća ozvučavao sam gostovanja “5 ritmova”. Kako sam naravno ostao i na radionici nakon što sam postavio opremu, ostao sam zapanjen činjenicom da je “to-to”. To je ono što cijelo vrijeme radim već godinama, jednom rekoh Johnu (jedan od voditelja 5R), samo radim na krivom mjestu i “krivim ljudima”. Sad znam da sam dotada vjerojatno i ja “bio malo kriv” 😉 Sve dođe kad si spreman.

Kako u principu nisam bio pri parama (što je moj zaštitni znak;-) da se uključim u “franšizu 5R” i odem na njihovo školovanje, a niti u situaciji ni pri hrabrosti da posuđujem pare(to ću opisati u nekom drugom tekstu) pitao sam Johna što da radim. Rekao je ako si u glazbi tolike godine, pokušaj sam osmisliti svoju priču. Nisam još imao hrabrosti za to. Trebalo je proći skoro osam godina od te njegove sugestije da se to desi. I jednostavno me je “natjeralo” nešto iznutra da se to desi.

U biti ovo pišem jer mislim da će možda nekom pomoći da prepozna procese u sebi i oko sebe.

Ipak, tada sam se zadovoljio da i dalje neko vrijeme donosim zvuk i plešem s njima. Kogod je dolazio od voditelja uvjek je bilo dobro, isto a različito. Znali smo plesati i po desetak sati. Onda je nekako to stalo. Odnosno mene je život odnio u nekom drugom pravcu. Otkrio sam neke druge tehnike, radionice, neke druge priče, kako sam se već bio makao od klasičnog Dj-stva (jer mi okruženje nije bilo OK, a još nisam imao hrabrosti započeti svoj proces), ostvario sam školu za mlade D.J-e, pa je od 2003-2012. pedesetak mladih čulo poneki savjet o glazbi, opremi i koječemu. Mnogi od njih su i uspjeli svoju ljubav prema glazbi kroz školu i ostvariti. Drago mi je ako sam im pomogao i što sam bio dio njihovog puta. Uz mnoge tehničke lekcije, čini mi se najvažnija lekcija je bila “predanost” glazbi i pokretu. Mnogima sam sugerirao i da pogledaju, probaju neki od “plesova” jer će tako bolje razumjeti suštinu glazbe. Mnogi su me i poslušali. Pogotovo na mojoj je radionici dosta ljudi iz tog kruga, što je razumljivo. Ljudima je dosta dima i alkohola, onog što nas priječi da vidimo dušu glazbe, ovdje se “dila” samo ritam i pokret. Surfa na zvuku.

A rezultati su isti, a prečesto i bolji. Otkačiš se sto i jedan posto (a, drugi dan glava ne boli).

Bilo je uspona i padova. Upoznao sam divne ljude. Neke sam dizao neki su me dizali. Dizali smo se 😉 Uvijek se onda pojavi nevolja iz koje krene drugi vjetar, bio je to neadekvatan prostor za rad. I neko duboko nezadovoljstvo. Signal iz mene da je potrebna promjena.

I onda je ponovno došla prekretnica. Nakon nekoliko godina vratila mi se vizija plesne radionice. Uz jedan romantičan (da ne kažem banalan) slučaj solo-plesuckanja na opatijskom lungo-mare sa slušalicama na ušima, koje se pretvorilo u dvosatno orgazmičko mahanje svim udovima, skoro let.

Na čuđenje prolaznika. Bilo je to neko rano proljeće, sjećam se bilo je prehladno za biti gol do pasa, ali samo prvih 10 minuta. Kasnije je bilo svejedno.

Tada sam se sjetio Johnovih riječi- učini to sam. I onda kao što to biva, nakon što dugo nisam primjećivao da se organiziraju “plesnjaci” odjednom izroni desetak najava i dobivam pozive da prisustvujem, pa nakon što ih (nenamjerno) ignoriram, jer uvijek imaš neka pametnija posla, svemir udara tamo gdje ne može promašiti: Ajde donesi nam hitno zvučnike. Eh, tko me zna, zna da se mene tako odmah dozove 😉 Skoro da ne znam doći negdje “u civilu”, bez opreme 😉

I tako, prodjoh još ponešto raznih vrsta plesanja koja su se u međuvremenu pokrenula. To mi je valjda trebalo da sagledam razliku, da vidim što mi je “OK” što mi smeta, što je “moje a, što nije”.

Ovdje želim napomenuti kako je svaki od plesova za sebe dobar i vrijedan, ovo nije bilo ocjenjivanje kvalitete, nego traženje svog stila, traženje “sebe”. Mislim da je stvar trenutne inspiracije i osobne potrebe koji vam u nekom trenu odgovara.

I tad odlučih da ću postaviti neku svoju varijantu plesa, pa kud puklo. Nakon nekog vremena, frendica mi donosi knjigu od Kezele-a, autora kojeg rado čitam i cijenim, nažalost nikad ga nisam upoznao, iako valjda znam već tri četvrtine “scene”. Do mene je došla knjiga NeoDance. Pročitam i shvatim da u njoj piše upravo sve ono što sam si zapisao kao postavke kad sam razmišljao o tome što i kakav bi trebao biti-poručiti taj moj ples. Ajoj, rekoh. Pa šta sad ja izmišljam kad je to-to. Bio sam spreman da odustanem od “svog”, kojeg i tako “ne znam objasnit riječima u javnost”. Doduše, osjećao sam da moja priča nije u tim povijesnim komponentama od kojih je sastavljen Neodance, no, “to ću valjda sagledat bolje kad ih naučim”, rekoh sebi, a sama srž, promišljanje – to je to. Ipak, nikako da nađem Kezelea i session NeoDance u praksi. Da im se pridružim. Svi mi drugi plesovi dolaze pod nos, on nikako. Svi su mi i dobri, ali… Čitam na netu o tome, ali nikako da uhvatim kad i kako. Nastavio sam svoje “probe” s frendovima (hvala im što su me trpili da vježbam na njima 😉

Kad sam već skoro oblikovao svoj “stil”. Na temelju pokušaja i promjena. Stekao malo iskustva i pouzdanje, I onda se dešava finalna “inicijacija”. Zanimljivo je da i Kezele u svojoj knjizi spominje san. Tako da, eto, ona, osim izvedbenog dijela u kojem je DreamDance različit, suštinski knjiga o NeoDanceu ostaje “moja biblija”i pozivam vas da potražite knjigu, kupite ili u knjižnici posudite. Ne samo zbog razumijevanja Dreamdance , Neodance ili nekog drugog plesa, već zbog razumijevanja puno drugih stvari, možda neke vaše buduće kreacije. Većinu stvari koje knjiga govori mogu ponoviti jer ih osjećam (Hvala APK! Omogućio si mi razumijevanje što radim, nakon što sam iskustveno, intuitivno osjetio ples). Naravno, ovdje bi bio grijeh ne spomenuti Gabrielu Roth začetnicu 5 ritmova, njene knjige i trud uložen u stvaranje tog pokreta. Naravno, i mnoge druge radionice i tehnike od kojih sam sklapao mozaik i koje sam susreo ovim putem stvaranja Dreamdance. Jer put je poanta, učenje i gledanje divota oko sebe, sam čin je samo posljedica.

U jednom drugom ću nastavku reći ponešto o izvedbenoj razlici Dreamdance i drugih plesova, iako je ona relativno nebitna, kako rekoh izvedbeni potpis umjetnika, a poanta je ista, da se spojimo sa sobom i sa vrhunskom kreacijom tako da budemo dio savršenstva, što i jesmo. Ono što pružamo kao voditelji je mjesto, vrijeme i uvjeti koje pripremimo i na kojima ćete se družiti, dajemo vam povod za pokret, u tome je naša “zasluga”, a ples i glazba, ne oni nisu naši – oni su dar bogova.

No, što se onda dešava. Vratimo se pomenutoj “inicijaciji”.

Srećem nepoznatog čovjeka, ljeti, u primorskom mjestu na uličici i blenem u njega.

Nosi majicu jarkih boja, sa nekim šarama, ne mogu odvojiti pogled. Vječnost prolazi.

Stojim ja, stoji čovjek, ja blenem u majicu ne dižem pogled. Neugodno mi je, ali ne mogu mrdnuti.

Čovjek se skine do pasa i pruži mi majicu. Šta ću sad… Skinem i ja svoju ne baš toliko lijepu majicu i razmjenimo dresove kao vrhunski nogometaši. I pokidamo se od smijeha.

Razmjenili smo nekoliko rečenica na engleskom. On je trener joge, iz australije. Ovo je majica iz aboriđinskog sela. Ja rekoh, ja sam plesač lutalica, vodim plesnu meditaciju,

Great…dance. What dance….?

Čim su u pitanju Aboriđini, može biti samo DreamDance….nasmijemo se oba u glas.

I eto, sad plešem u toj majici svaki ples.

Od onda je proteklo puno sessiona, koncept glazbe sam mjenjao. Koristio glazbu iz cijelog svijeta, tako da spojim krug oko planete zvukom. Šaram zvukom, mjenjam ritmove. Plešem s puno divnih ljudi. Ali ne mjenjam majicu (osim što ju operem:) i ne mijenjam snove.

Snovi su da svi plešemo i da smo svi sretni na osunčanoj i čistoj planeti Zemlji.

Da nismo njeni krpelji, nego da smo njen ponos i cvijet.

Da se majka Zemlja može pohvaliti svojom djecom.