Da li je to zaista briga, želja za nečim šokantnim, korak ka senzacionalizmu ili nešto četvrto, ali ljudi ti nimalo ne pomažu kad si u nekoj „banani” i sretnu te pa pozdrave riječima „kako si se usukao”, „jao majko što si blijed” i slično. Što u biti time misle da dobivaju? Kao meni to nije jasno i bez njih? Očekuju li sad kad su me izvjestili o tome da stisnem neki klik na kaputu i odjednom se pretvorim u boljeg, debljeg, crvenijeg, ili što? Koji je povod za te famozne riječi koje te u biti još više izbediraju (jer i tako sebe mučiš tim mislima).
Ako vam nekad dodje takva situacija nemojte ništa reći i nemojte gledati čovjeka kao deseto svjetsko čudo. Nemojte ga ni lagati da je lijepo crvenkast, samo ga pozdravite i pričajte o čemu god. Duboko u sebi poželite da se stvari odviju najbolje što mogu i da se sve riješi kako treba bit. Nisam siguran postoji li ijedan drugi način da sudjelujete. Ne pomažu ni tisuće recepata kojima ga zatrpate(osim ako vas pita), ni tisuće vrata na koje ćete ga uputiti. Češće je najbolja pomoć dobra knjiga i savjet da se bavi nečim što jako voli. Crta, piše, rezbari, slika, pjeva, i da gleda u stabla, cvijeće, more i prirodu.
Iako sam od prije prilično e1kološki osvješten (bar mislim da je tako;-), u ovom sam procesu sagledao i drugu stranu približavanja prirodi, dodatne mogućnosti da joj olakšam činjenicu da TRPI ljudski rod i to jedva. Još sam više smanjio svoj udio u zagađivanju, Ostvario dodatni pogled na prirodu i dodir s njom koji nisam imao (hod bos po zemlji, grljenje stabala, dugo slušanje valova). Sve manje koristim i one rijetke deterđente i vrećice ne mogu vidjet ni nacrtane. Naravno, velika je mreža oko nas ispletena i skoro je nemoguće potpuno se odreći svega toga a da ne odeš živjeti u pećinu. Ipak, mogu se napraviti veliki koraci.
Destimuliraju trgovci koji uvaljuju vrećice i kad nećeš, rijetke stvari koje možeš kupiti bez ambalaže i trebat će ogromni napori da se čovječanstvo oslobodi svog jarma.
Mislim da su mi takve stvari i izazvale zdravstvenu krizu, bezidejnosti osjećaj uzaludnosti svih mojih napora da organiziram nešto korisno kad se svi trude bit nekorisni ,-) Ne može jedan pokupit šta sto njih baci. A, nije da ne bacaju.
Sad na to gledam s nekim drugim pogledom, nije da mi ne smeta, ali zašto da se ja ubijam od brige, kad tad će sve te bačene stvari zatrpati i njih same. Gledali ste film Idiocracy?
Niste? Onda ga pogledajte. Vrijedi truda.
Ostale nastavke ovog bloga pratite na linku: