Jučer sam vidio burek po 3,50 eura. Do neki dan prosječna cijena bila mu je oko 2,50. Štrudla koja je donedavno koštala 1,30 sada stoji 2,20 eura. Kad jedan poskupi, većina će ga slijediti uskoro.

Nisam sazvao konferenciju za novinare, osnovao krizni stožer ni zatražio mišljenje sedmorice ekonomista. Jednostavno sam se okrenuo i izašao.

Burek je poskupio oko 40 posto, a štrudla gotovo 70 posto. Prodavač sigurno ima svoje objašnjenje: skuplje brašno, energija, najam, prijevoz, plaće, nameti, retrogradni Merkur… Vjerujem da ima troškove. Ali njegovi troškovi nisu moja obveza.

On ima pravo tražiti 3,50 eura. Ja imam jednako pravo odgovoriti: onda ga pojedi sam.

Ne bojkotiram trgovine jedan petak. Svakoga dana odbijam proizvode čija cijena vrijeđa zdrav razum. Pritom nisam ništa izgubio – osim potrebe da kupim baš sve što mi netko ponudi.

Kupac je posljednja budala u lancu?

Svako poskupljenje danas se opravdava nekim ranijim poskupljenjem. Netko digne cijenu energije, drugi prijevoza, treći sirovina, četvrti najma, peti konačnog proizvoda. Svi samo „prenose povećane troškove“.

Jedini od koga se očekuje da trošak više nema kome prenijeti jest kupac. On bi trebao šutjeti, platiti i po mogućnosti ostaviti napojnicu jer je uspješno preživio blagajnu.

Ne tvrdim da trgovci, pekari, ugostitelji i proizvođači nemaju stvarnih problema. Imaju ih. Ali tržište ne može funkcionirati tako da prodavač smije računati svoje troškove, dok kupac ne smije računati svoje mogućnosti i procijeniti vrijedi li proizvod ponuđene cijene.

Stoga, ako ne vrijedi – ne kupujem.

Petak je kozmetika

Povremeno se organizira bojkot trgovina na jedan petak. To dobro izgleda na televiziji, stvara osjećaj zajedništva i šalje javnu poruku. Kao znak upozorenja može imati smisla.

Ali kao ekonomska mjera uglavnom je kozmetički.

Ako su ljudi u četvrtak napunili dvostruka kolica ili se u subotu vratili po sve što su „bojkotirali“, trgovina nije ostala bez prometa. Promet se samo preselio u susjednu kućicu kalendara.

To nije odricanje od kupnje, nego pomicanje računa za jedan dan.

Pravi bojkot nema datum, zajedničku fotografiju ni završnu ceremoniju. Događa se svaki put kada kupac pogleda cijenu, zaključi da proizvod toliko ne vrijedi i ostavi ga na polici.

Ne bojkotiram petak. Bojkotiram svakodnevno.

Ajme, kako ću bez krafne?

Često se čuje kako pojedinačno odbijanje kupnje nema smisla jer će proizvod ionako kupiti netko drugi.

Možda hoće. Neka kupi.

Ne moram srušiti svjetsko tržište bureka da bih prestao biti njegov dobrovoljni bankomat. Moj prvi cilj nije preodgoj čovječanstva, nego upravljanje vlastitim novcem.

A kada se prestane kupovati automatski, događaju se zanimljive stvari.

Prvo se otkrije da nam velik dio proizvoda koji završe u košarici zapravo nije potreban. Kupljeni su iz navike, dosade, impulsa ili zato što su dovoljno dugo stajali pred nosom.

Drugo, velik dio te preskupe ponude ionako je nekvalitetan ili nezdrav. Nisam sebi uskratio lijek koji mi spašava život. Nego nisam kupio krafnu od jednog eura. Ajme majko, kako ću preživjeti?

Treće, ne osjećam se zakinuto. Naprotiv, osjećam se moćnije jer sam ja odredio tempo igre. Cijena na etiketi nije naredba nego ponuda, a ponuda se smije odbiti.

Ne treba samo kažnjavati – treba i nagraditi

Svakodnevni bojkot ne znači prestati kupovati sve od svih. To bi bilo neizvedivo, nepravedno i prilično glupo.

Poanta je odbiti ono što je bezobrazno skupo, nepotrebno ili loše te novac ostaviti nekome tko nudi razumnu cijenu i pristojnu kvalitetu.

Korektnog prodavača treba nagraditi kupnjom. Može ga se pohvaliti prijateljima, preporučiti na društvenim mrežama i dati mu besplatnu reklamu koju je zaslužio.

Tako potrošač ne šalje samo poruku „ovo neću“, nego i puno korisniju poruku: „ovo želim i spreman sam podržati onoga tko me ne smatra budalom“.

Ne kupuj preskupo. Ne kupuj nepotrebno. Ne kupuj manje kvalitetno.
Nagradi korektno.
I reci drugima zašto.

Ni struja nije nedodirljiva

Reći će netko da je lako odbiti burek, ali da se struja, grijanje, gorivo i drugi osnovni troškovi ne mogu bojkotirati.

Ne mogu se potpuno odbaciti, ali nije istina da su nedodirljivi.

Po kućama neprekidno rade uređaji koji nikome ne trebaju. Prazni uredi, trgovine, izlozi i pročelja svijetle kao da svake noći očekuju slijetanje izvanzemaljaca. Gradska rasvjeta često je preobilna, energija se rasipa, a golemo svjetlosno zagađenje prihvaća se kao prirodna pojava.

Onda struja poskupi i svi se ponašaju kao da je cjelokupna potrošnja sveta, neizbježna i nepromjenjiva.

Ne tvrdim da će gašenje nekoliko nepotrebnih uređaja zaustaviti inflaciju. Tvrdim da gotovo ništa nije potpuno nedodirljivo. Nedodirljivima su proglašene navike koje ljudi ne žele preispitati.

Jednako kao što pojedinac može ugasiti ono što nepotrebno troši, građani mogu pitati zašto grad cijelu noć osvjetljava ono što ne treba biti osvijetljeno. Račun za javno rasipanje također netko plaća. Samo ga ne vidi odmah na blagajni.

Od bureka do tenka

A onda se priča širi još dalje.

Države godinama kupuju goleme količine oružja. To se predstavlja kao nužnost o kojoj se ne raspravlja previše. Za tenkove, avione, rakete i granate nekako uvijek postoji novac. Kada rat izbije, posljedice se predstavljaju gotovo kao elementarna nepogoda koja se slučajno uselila u cijene hrane, energije, prijevoza i svega ostalog.

Ali rat nije pao s Marsa.

Svijet je povezan organizam, a rat je rak čije metastaze putuju energetskim pravcima, trgovačkim lancima, izbjegličkim rutama, državnim proračunima i računima običnih ljudi. Možda se ne puca pred našim prozorom, ali dio troška ipak završi u našem poštanskom sandučiću – ili u bureku od 3,50 eura.

Nije burek kriv za rat niti će odbijanje štrudle donijeti svjetski mir. Ali sve pripada istom sustavu u kojem ljudi prečesto prihvaćaju potrošnju, rasipanje, naoružavanje i poskupljenja kao sile prirode na koje navodno nemaju nikakav utjecaj.

Imaju. Ne jednak, ne uvijek dovoljan i ne preko noći – ali imaju.

Cijena nije sudbina

Poskupljenja nisu samo nešto što se ljudima događa. Ona su i posljedica onoga što nastavljaju kupovati, trošiti, financirati i politički tolerirati.

Naravno da jedan čovjek neće sam zaustaviti inflaciju. Ali ni cijene ne određuje neko mitsko biće koje živi iza blagajne. Određuju ih troškovi, porezi, konkurencija, pohlepa – i spremnost kupaca da ih plate.

Ako dovoljno ljudi dovoljno puta kaže „ne vrijedi toliko“, nešto će se morati promijeniti. Cijena, kvaliteta, ponuda ili prodavač.

A čak i ako drugi nastave kupovati, ja nisam izgubio ništa važno. Nisam ostao bez kruha, vode ili krova. Ostao sam bez preskupe štrudle koju nisam ni trebao.

Zauzvrat sam sačuvao novac, zdravlje i osjećaj da barem vlastitim novčanikom upravljam ja.

Prodavač neka određuje svoju cijenu.

Ja ću odrediti hoću li je platiti.

Zavrtimo krug u drugom smjeru

Dosad se val kretao samo prema kupcu. Dobavljač poskupi pekaru, pekar prodavaču, prodavač meni – i svatko svoje povećanje samo proslijedi dalje. Na kraju lanca stojim ja, od kojega se očekuje da plati jer navodno nema kamo.

Ali ima.

Ja kažem ne pekaru. Pekar tada moje „ne“ može prenijeti svojem dobavljaču: po toj cijeni ne mogu prodati dovoljno bureka, ponudi mi bolje uvjete ili ću tražiti drugoga. Dobavljač zatim može pritisnuti svojeg dobavljača, prijevoznika ili proizvođača. Netko može smanjiti maržu, netko trošak, netko nepotrebno rasipanje, a netko će morati priznati da je poskupio jednostavno zato što je mislio da može.

Ako se povećanje cijene može prenositi lancem prema kupcu, onda se i odbijanje te cijene može prenositi istim lancem unatrag.

Ne mora kupac vječno biti zid o koji udara svaki novi trošak. Neka jednom njegovo „preskupo je“ krene u suprotnom smjeru. Neka se pekar požali dobavljaču, dobavljač proizvođaču, proizvođač onome iznad sebe – sve dok se pritisak ne vrati do mjesta na kojem je cijena napuhana.

Val poskupljenja nastao je tako što je svatko rekao: „Prenijet ću dalje.“ Val pojeftinjenja može početi tek kada netko kaže: „Nećeš ga prenijeti na mene – vrati ga natrag.“