Kaže se da netko ima putra na glavi kada ni sam „nije čist”, a da je premazan svim mastima kada je iskusan, lukav i teško ga je prevariti. U politici se te dvije osobine toliko često nađu u istoj osobi da više nije jasno gleda li javnost državnika, trgovca polovnim obećanjima ili dobro podmazan stroj za osobno preživljavanje.

Pitanje zato nije samo zašto se u politici pojavljuju ljudi s aferama, sumnjivim poslovima i vrlo rastezljivim odnosom prema istini. Takvih ljudi ima u svim zanimanjima. Mnogo je zanimljivije zašto upravo oni tako često isplivaju na vrh, zašto ondje ostaju i zašto ih velik broj ljudi ponovno bira čak i kada više nema nikakve dvojbe tko su i kako rade.

Možda odgovor počinje ondje gdje se ljudske mane pogrešno počnu doživljavati kao vrline. Bahatost postaje odlučnost, agresivnost snaga, lukavstvo inteligencija, a potpuno odsustvo srama dokaz da je netko „čvrst“ i sposoban nositi se s pritiscima.

Pristojan čovjek, kada ga se uhvati u laži, barem zastane. Možda pokuša objasniti, možda se ispriča, a možda ga je čak toliko sram da se povuče. Besraman političar ima daleko učinkovitiji repertoar: porekne da je rekao ono što je snimljeno, napadne novinara koji je objavio snimku, proglasi istragu političkim progonom i već sljedećeg jutra nastupi kao žrtva sustava kojim uglavnom upravlja njegova stranka.

Besramnost kao politička kvalifikacija

Freudu se često pripisuje rečenica: „Prvi znak ljudske gluposti potpuno je odsustvo srama.“ Nema pouzdane potvrde da ju je doista izgovorio, a ni nedostatak srama sam po sebi nije dokaz niske inteligencije. U politici ponekad vrijedi upravo suprotno: odsustvo srama može biti vrlo promišljena i učinkovita metoda napredovanja.

Sram čovjeka upozorava da je prešao granicu. Tjera ga da preispita vlastiti postupak, prizna pogrešku ili barem promisli kako njegovo ponašanje djeluje na druge. Tko nema takvu unutarnju kočnicu, može lagati uvjerljivije, obećavati slobodnije i napadati žešće. Dok se savjestan čovjek još pita je li pretjerao, besraman je već dao tri intervjua o tome kako su drugi krivi.

Politički sustav takve osobine često ne kažnjava, nego nagrađuje. Za uspon nije uvijek presudno tko najbolje razumije društvene probleme, nego tko se najbolje gura, tko će bez oklijevanja ponoviti stranačku poruku i tko može preživjeti javno razotkrivanje bez vidljivih posljedica po vlastiti krvni tlak.

Čovjek sa sramom nakon afere slabije spava. Besraman čovjek sazove konferenciju za novinare.

Najvidljiviji nije nužno najbolji

Ljudi najčešće ne biraju između svih sposobnih i poštenih kandidata, nego između onih koje su imali priliku upoznati. A prilika za upoznavanje u suvremenoj politici ne pada s neba: ona se kupuje.

Zato su stranke s najviše novca za plakate, oglase, spotove, skupove, društvene mreže i svakodnevno medijsko pojavljivanje redovito među najzastupljenijima. Novac ne kupuje samo reklamu. Kupuje prisutnost, poznatost i privid političke važnosti.

Kandidat koji iskače iz svakog ekrana s vremenom počinje djelovati ozbiljnije od kandidata čije su ideje možda bolje, ali za njih gotovo nitko nije čuo. Dovoljno ponavljanja stvara poznatost, a poznatost se lako zamijeni za pouzdanost. Čovjek možda ne vjeruje političaru kojega mjesecima gleda, ali barem zna njegovo lice. Na glasačkom listiću to nerijetko bude dovoljno.

Tako politička utrka već na startu nije ravnopravna. Jedni donose prijedloge, a drugi budžet kojim će dovoljno puta ponoviti da upravo oni imaju najbolje prijedloge. Jedni pokušavaju objasniti što bi trebalo promijeniti, a drugi kupe dovoljno prostora da objašnjenje više nitko ne čuje.

U demokraciji bi građani trebali birati političare. U dobro financiranoj kampanji političari najprije biraju što će građani uopće imati priliku vidjeti.

Velika obećanja bolje zvuče od poštene sumnje

Razuman čovjek zna da složeni problemi nemaju rješenje u jednoj rečenici. Zna da ne može obećati rok prije nego što pregleda stanje, izračuna trošak i vidi tko bi posao uopće mogao obaviti. U kampanji zbog toga djeluje neodlučno.

Nasuprot njemu stoji kandidat koji bez treptaja obećava autocestu, bolnicu, tisuće radnih mjesta, veće plaće, manje poreze i preporod države do sljedećeg utorka. On ne zvuči neodgovorno, nego samouvjereno. Njegova golema prednost nije u tome što zna više, nego što ga ne ometa sumnja u vlastite riječi.

Ljudi zato često zamijene samouvjerenost sa znanjem. Najglasniji kandidat dobiva aureolu vođe, iako glasnoća nije dokaz sposobnosti, kao što ni skupo odijelo nije dokaz da čovjek zna što radi. Ali politička propaganda ne prodaje detaljne programe. Ona prodaje osjećaj sigurnosti, jednostavnu priču i lice koje se ponavlja toliko dugo da postane dio kućnog inventara.

Afera više nije diskvalifikacija

Nekada se barem glumilo da je politička afera nešto neugodno. Danas ona sve češće postaje test izdržljivosti. Ako političar izdrži dovoljno dugo, afera se potroši, javnost se umori, stigne novi skandal i jučerašnja neprihvatljiva stvar postane tek još jedna stavka u životopisu.

Štoviše, afera može dodatno učvrstiti njegov položaj. Pristaše napad na političara počnu doživljavati kao napad na sebe. Svaki dokaz postaje „hajka“, svako pitanje „rušenje države“, a svaki istražitelj, novinar ili građanin koji inzistira na odgovoru proglašava se neprijateljem.

Stranci takav čovjek također može biti vrlo koristan. Dovoljno je poznat da privlači glasove, dovoljno kompromitiran da ovisi o stranačkoj zaštiti i dovoljno uvježban da pred kamerama brani ono što bi čovjek s barem tankim slojem srama teško izgovorio i pred ogledalom.

Tako nastaje zatvoren krug. Novac stvara vidljivost. Vidljivost stvara dojam važnosti. Besramnost omogućuje velika obećanja i lako poricanje. Stranački stroj zatim održava čovjeka na površini kada dođu posljedice. A sposobnost preživljavanja vlastitih afera javnosti se prodaje kao sposobnost vođenja države.

Jesu li pošteni ljudi politički nesposobni?

Naravno da nisu. Ali pošteniji i samokritičniji ljudi često teže prolaze kroz sustav koji od kandidata traži stalno samohvalisanje, pojednostavljivanje problema, poslušnost stranačkoj hijerarhiji i spremnost da se vlastite pogreške nikada ne priznaju.

To ne znači da su svi političari isti niti da je svaka stranka jednako odgovorna. Takva tvrdnja samo koristi najgorima, jer briše razliku između pogreške i pljačke, između nesposobnosti i organiziranog pogodovanja, između čovjeka koji prizna propust i onoga koji od propusta izgradi karijeru.

Problem nije u politici kao takvoj. Problem nastaje kada politički i medijski sustav više cijeni dobar nastup nego dobar rezultat, stranačku vjernost više nego javni interes, a debeli obraz više nego odgovornost.

Putar koji se više ne topi

Govori se da političari imaju putra na glavi, ali putar više nije njihov najveći problem. Problem je što se više ne topi. Godinama su se premazivali svim mastima dok nisu postali otporni na toplinu, činjenice, odgovornost i sram.

Ljudi njihovu sposobnost preživljavanja vlastitih afera često zamijene za sposobnost vođenja države. Tome pomažu novac, reklame, ponavljanje i sustav koji biračima stalno nudi ista, skupo zapakirana lica kao jedine „ozbiljne“ mogućnosti.

Najopasniji političar zato nije onaj koji jednom pogriješi. Najopasniji je onaj kojemu je dokazano da je pogriješio, a koji ipak uspije uvjeriti ljude da bi se oni trebali ispričati njemu.

Na izborima se tako prečesto ne traži čovjek čiste glave, nego onaj s dovoljno debelim obrazom da na njemu može stajati cijela stranka. A dok god se bezobrazluk bude prodavao kao odlučnost, skupa reklama kao važnost, a besramnost kao snaga, putra i masti u politici neće nedostajati.