Još jedna o čardaš notama

Mislio sam da sam u prošlom tekstu rekao sve što sam imao o odlasku pjesničkog velikana, ali, nakon što sam se uhvatio kako ispravljam i dopunjujem prošli tekst više puta neg’ je On imao albuma, shvatio sam da je ipak vrijeme za još jedno pisanije.

Prvi tekst je, priznajem, bio potaknut motivom da se oprostim, što sam mogao i sam sa sobom, ali mi je tekst otišao javno, izazvan vaganjem i čitanjem nekih „kontra” mišljenja, i razmišljanjem o tome jeli čast čast, vlast slast, jed red, a sud sud. Ili kako to već stoji. Ovaj nastavak (samo da ne počnem kao holivudski filmovi, Dj.B. 14.dio, uzvraća udarac) će se pak baviti nekakvom introspekcijom.

Ovoga puta me ne zanima kako je „tek prosječni pjevač” (što god im to značilo?) uspio 40 godina biti broj jedan. Da je on majstor atmosfere i vanserijski izvođač je neupitno. Analizom i logikom, anyway, nećemo doći daleko na ovu temu.

Ono što me zanima nakon svega, gledajući druge i sebe, je: što mi točno žalujemo?

Velika većina nas ne može se pohvaliti da navedenu osobu zna uživo, pogotovo ne dovoljno dobro koliko je reakcija žalovanja (pre)glasna (kao da ode član uže familije?). „Usvojili” smo ga po nekoliko (ili nekoliko stotina) pjesama, isklesali od tih riječi njegov lik u sebi? Dakle, stoji li da žalimo čovjeka? Djelomično. Da je netko pred nama stradao na ulici jednako tako bio bi čovjek, možda „bolji ili gori” po nečemu. Žao bi nam bilo. Ipak. Nekako mi se vidi da to nije isti intenzitet.

Znači li to onda da žalimo te riječi, pjesme? Ali one će ostati da se pjevaju? Što u stvari odlazi s njim kao simbolom? Što otpuštam(o) iz sebe ovom prigodom? Nekakav arhetip kojeg on priziva?

Da li su to neizrečene nepravde, neuzvraćene ljubavi, bajke koje se nismo usudili živjeti?

Želje nas koji smo „propali đaci” da završimo „od trnja do zvijezda za tili čas”?

U nekim pjesmama nas je prozivao da mora govoriti umjesto nas koji pokrivamo uši. Valjda smo smatrali da mu je to posao, „ako ga plaćamo” kupujući ploče. Ali nije to samo tako jednostavno. I smetlare plaćamo da odnose naše smeće „nekamo”, većinu ne brine kamo, što ne znači da je ono definitivno riješeno tim činom. Tek je odneseno, pa će nam se, kad se skupi, prevaliti nazad na glavu. Hoće li nam se i neizrečeno iz njegovih pjesama sad prevalili nazad?

Kakve to emocije i procese majstor „plete” dok nas 4 sata drži napetima u dvorani, a evo sad i danima, tjednima, cijelu jednu regiju napetom u virtualnom koncertu? Na kojem su SVI, i obožavatelji i oponenti i konkurenti i mrzitelji. Čak i oni koji ga ne slušaju. Jer je neizbježan u medijima, kao… ma dobro, da ne pišem tu poredbu. Činjenica je da je poplava članaka (sorry, evo i ja,…). Kakav to egzorcizam trebamo izvršiti, situaciju procesirati i koju ranu zaliječiti?

Nad ovom „zemljom generalno tragičnom” očito njegove „žalostivne rime negativno utiču na psihu”, generiraju tektonske poremećaje, možda veće nego nedavni potresi. Otvaraju se mnoge „rupe”, ponajviše na bezbrojnim komentarima na netu, propitkuju stavovi, ruše neboderi raznih mišljenja. A, kako se kaže, mišljenja su kao šupak, svatko ih ima.

Što finalno žalim odlaskom ovog odličnog performera i kvalitetnog pjesnika, pjevača? Vjerojatno za nekom prošlošću vezanom uz te pjesme, jer već dugo nije aktivno izbacivao nove pjesme, kao nekad prije. Prošlošću koje su te starije pjesme opisivale, emociju koju su oživjele? Jedan od onih života? Odlazi li s njim jedan dio mene po kojem je ovaj blog nazvan? Puca li mi Film neprilagođenosti, i potreba da se o svemu „kaže ponešto” što je i Dj:B. volio raditi?

Na barikadama su uvijek najbrži, ali ne i najmudriji. On je bio mudriji od mene jer je barikade i bežanje preko taraba bar naplaćivao, ja i ne znam zašto pišem i zašto sam na tarabama povremeno bio svakom loncu poklopac;-)

Možda žalim za svojim „nedovršenim” stavom da se smijem životu dok mi priređuje neslane šale, da o tome pričam viceve i igram se riječima, frazama dobivenim od komadića boli, rata i granata, tuđih mržnji i jala? Iako ne kažem da nisam to radio. No, to vremenom ipak dosadi, jer kad skačeš u gomili neminovno često dobiješ po rebrima. Pa vicevi postanu manje zabavni.

Svi koji se očituju o odlasku „mornara” nestalog mora, kažu da je „otišao dio mene”.

Danas me totalno zanima koji je to dio mene, kako i zašto?

Ali možda previše pitam, i samo sam si dozvolio da uđem u još jednu kolektivnu euforiju, kakve se svako malo dese. Al ajde’ u ovoj se bar ne nose brnjice nego se sluša dobra glazba. A tu sam doma.

Eto, isprike što ugnjavih umjesto da puštam ploče, a tebi staro momče Laloško, još jedan pozdrav od nekih „koji se rode kraj vode”. Skoro da ti zavidim, gdje si otišao već je cjeli zbor i orkestar meni dragih sviraca.

Otkači šlepove, nanišani jutro i pusti tu stvar neka klizi,…

jednom svakom

mali nemi slavuj
doleti na prag.

3 thoughts on “Još jedna o čardaš notama

  1. Tamara

    Plačem za vremenima koja se nikada vratiti neće. Plačem za svojoj mladosti koja isto povratka nema. Plačem jer se pitam gdje je nestao čovjek u ljudima.

  2. Marijan

    Vrlo interesantno pitanje koje je, naravno, ostalo bez odgovora. Najvažnije. Dao si mi mislit jer smo svi balavili, a zapravo zašto? Mnogi ga nismo ni upoznali, a kamo li da nam je bio netko blizak. Ipak,izgleda da je bio bliži nego se čini…

    1. den Post author

      tako je, meni je to vrlo interesantna tema, osobno, a čini mi se i predmet za neka buduća istraživanja. probaj na Netu nać Amera koji recenzira njegove albume, tip je toliko uživljen da bi slušao recenziju vrećice pašte od njega 😉

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *