Jučer me je poznanik pitao koliko ima posjeta moj blog, koliko web stranica Poriluk.com, koliko su radio emisije slušane. Zapanjio se je kad sam odgovorio da nemam pojma. Web nema ni brojač, radio emisije nemam pojma dal se uopće može znati tko te sluša, a za blog znam tek da tu i tamo netko nešto pita mejlom o temi o kojoj pišem, a po tome shvatim da to ipak netko čita. Bloga mi moga 😉

Zapanujuće mu je to u eri kad svaki klik znači određenu mogućnost za zaradu, kad sve brojimo, kad statistika caruje, kad treba se pohvalit koliko je ljudi bilo na koječemu. Jer, što? ako ovo čitaš samo ti koji sad čitaš je li to manje vrijedno neg da u ovom trenu ovo čitaju milioni? Čime nas masa fascinira? Neke naše portale (navodno) posjećuje stotine tisuća ljudi dnevno, pa ipak ne bih se mjenjao s njima. Poplava neukusa i kilavih komentara, tekstova bez stava, a ako i postoji stav, upitan mi je status i namjera autora. Masa? Bez namjera da vrijeđam, ne vidim zašto bi mi masa odredila što valja. Posjećujem radionice kojima je nekad deset ljudi gornja granica. Ili dvadeset. Nekad nas bude dva ili pet. Kakogod, bude nam super. Osjetiš i čuješ svakog, pametno pričaš, pametno čuješ, svakog stigneš sagledati. Biti masa? Biti influenser? Jedino zato da zaradim, ne vidim nijednu drugu poantu.

Možda zvuči patetično, ali zaista se ponekad zapitam kud je svijet otišao 😉 Na godišnji bit će. Razumijem tinejđere, iako ih znam koji u takvim godinama sasvim zrelo razmišljaju, ali ne razumijem vječne “mladiće” kojima je pojam da su mladi identifikacija s masom. Kupovanje proizvoda koje nose i reklamiraju “zvijezde”, kopiranje svakog njihovog pokreta. U četrdesetoj? OKKKKej?

Ako ste mislili da je u takozvanom New age alternativnom pokretu drugačije, varate se. Brate mili, zvijezda koliko ti srce želi, a toliko i onih koji ih slijede. Slijepo gledajući u noćna neba života, tražeći zvijezde, spotičući se u kamenje koje im se nađe putem.

Biti svoj u startu izgleda kao nekakav “ego-trip”, ipak, postoji velika razlika između ta dva stupnja. Dok je “trip” tek put kojim koračaš dok u biti slijediš i kopiraš, “ego” je dio egotripa koji je trebao biti na kraju te izvedenice. On je kraj, odrednica, moja koordinata, X i Y u prostoru i vremenu, ona ne čini da sam bolji ili lošiji od tebe, ona je samo moje mjesto pod suncem. Ionako smo hrpa tuđih misli, oblikovanih vlastitim iskustvima koje smo prošli, nema potrebe da se zbog toga osjećamo uzvišeno. Ali ni poniženo.

Matematički hladno, Ja sam tu. I imam svoju točku stajanja, dah i pokret. Postojim.

Iako bi često htjeli da ta točka koordinata bude zacementirana u mjestu, obično je ona klizna kroz vrijeme i prostor, (za one koji tvrde da to ne postoji definirajmo to kao mrežu mogućnosti, kakogod), pa ako se ne držimo čvrsto, u tom autobusu koji juri, se poskliznemo, često i pregazimo sami sebe ako ne shvatimo da sve klizi i mijenja se.

Jednako tako postoji i ovaj blog i stranica. Imala deset ili deset miliona klikova.

Vaš Pillot