O pojmovima alternativa i komercijala potrošeno je puno riječi, puno tinte, žučnih rasprava, i pokušaja gledanja iz više kuteva. Otvarajući ovu temu još jednom prvo što mi pada na pamet je da je odgovor samo jedan, kut gledanja jedan (naravno, moj 😉 i da su stvari jednostavne za shvatit.

Sama riječ alternativa (kojoj je srednjestrujaštvo, “komercijala”, dakle suprostavljena) trebala bi označavati pojam koji je “drugačiji” i za razliku od ovog drugog “nije na prodaju”. Po tom sistemu gledanja danas to više skoro i ne postoji.

“Bog novac” pokorio je sve, stoga se i alternativni pravci naplaćuju, i svoju vrijednost mjere novcem, štoviše iz osobnog iskustva znam da često mi “alternativci” više trčimo za novcem i ne htijući, baš zato što ga nemamo, jer upadamo u zamku ovog društva oko nas.

Finalno, nema ništa loše u vrednovanju svog rada. Osobno sam donirao tisuće sati nekoj famoznoj zajednici i ideji za “opće dobro”, i često sam se osjećao podcjenjeno, u startu ne samo time što nemam para, jer u principu sam to i radio “da ne zaradim” nego iz ideala. No, za ideale ginu budale, reče pjesnik, te osta živ. Zamka je u očekivanju, jer kad se već odrekneš para, teško je preboljeti da ponekad ne dođe ni poneko “hvala” ili nekakva druga satisfakcija. Ovdje je led tanak, jer nije nužno da to što radiš netko i razumije. Većinom se obraćamo uskom krugu (a imamo “široke apetite” kome bi to trebalo koristiti i tko bi to trebao shvatiti).

Kakogod, da sad ne zastranjujem, trenutak kad se kap prelije preko čaše je onaj u kome alternativa silom prilika “pokupuje” neke oblike standarda i postaje standard sama za sebe. Zaboravljajući u međuvremenu na svoje postavke. Na svoje bazne ideje.

Zanimljivo je da ova tvrdnja vrijedi na jako širokom području. U glazbi, u ratu, u politici… BORBOM protiv preslikavaju se detalji i sličnost blijedi. Žrtva postaje ubojica, panker postaje ljigavi “sebi-zaradim”, Linux postaje naplatan, a Mikrosoft prijeti da će podjeliti OS besplatno (!?).

Kao što rekoh, dubinski gledano, ne bi trebalo biti u tome ništa loše, finalno upoznavajući tuđi kut gledanja možemo bolje razumjeti “suprostavljenog”, ipak, često to na “osobnom” planu zna biti traumatično, ukoliko o tome ne osvijestimo neke dubinske točke.

Da, postoji i drugi put osim ovoga u kojem se polovi mijenjaju da bi se shvatili različiti kutevi. Što je dobro, jer ovaj put često i nije efikasan na “osobnom” planu (samim tim ni na širem) jer se u principu vremenom samo mijenjaju nazivi “stilova” (stranaka, ideologija…) a, sam korjen “bolesti” ostaje isti, stalno prisutan i jednostavno se podmetne pod novo “ime”.

Da, može se drugačije. Naravno, nije lako. U principu problem nalazim u jednom detalju.

Uzmimo glazbeni primjer:

Kreće glazbeni stil koji je po mnogočemu revolucionaran, nosi svoj zvuk, promišljanje (finalno s tim kasnije ide neka moda i slično). Da bi on “ostao” alternativa” i originalan morao bi imati svoj sustav vrednovanja, svoj sustav naplate, distribucije, svoje okruženje.

Naravno, odmah je vidljivo koliko je ovdje prepreka, pri čemu je naročita ona da se te “male revolucije” obično dešavaju u “malim glavama”, koje nemaju volje ni vremena za smišljanje

ičega osim fascinacije samom “vrijednosti” koju stvaraju (bila to glazba ili program za komp). Dakle, s obzirom da našeg autora “pare ne zanimaju”, sustav oko njega kojeg pare zanimaju prijeti da ga usiše. I to će napraviti onog časa kad dođe do “spontanog dogovora” ili autor bude usisan nekom od ovisničkih usisnih rupa. Alkohol, droga, sex, hrana, ili finalno želja za slavom, parama i moći.

Dakla, kad mu nečime od navedenog “objasne” da ga pare trebaju zanimati 🙂

Podizanjem letvice “potreba” podiže se i upliv “mainstream” stredstava za rad, pa alternativci uredno financiraju program prodajom vrlo maistream proizvoda – pive, droge itd.

Kao rekoh, iako je ovdje primjer iz glazbe ili slične umjetnosti, nije teško od ove poredbe izvući poantu na šire, no ako baš ne možete, izvući ćemo ju neki drugi put zajedno.

I finalno da se osvrnem na svoj grad (Rijeka) koji je poznat po stavljanju etikete “alter” na sebe.

Iako u principu nisam stava da je Rijeka alter (već je “wannabe alter”, u principu je sušta “komercijala” koja se voli nazivat drugačijom), moram priznati da se ovdje dešavaju promjene koje su u jednu ruku sasvim alter u nekom smislu 😉 Doduše ovo govorim ironično.

Vrhunac alternative ovdje je – sam Grad Rijeka, dok su udruge, bendovi i drugi “alter” sadržaji postali institucije i “briju ozbiljno”. Štoviše neka su “alternativna imena” prave korporacije.

Nevjerovatno ali istinito i ovu devijaciju mogu lako prikazati i argumentirati. Primjeri:

Najžešću “antikomercijala” kampanju/istup u zadnjih 20 godina napravio je – Grad. Pankerski ljuto i nemilosrdno obrušio se na Cineplex, i prilikom otvaranja svog Art kina u svojoj kampanji nazivao Komerc-kino smećem, i busao se u svoja “nekomercijalna/neprofitna prsa” iako finalno ART kino ima budget “nimalo neprofitan”, te je pitanje je li ulaganje u svakog posjetitelja koji dođe takvo da bi svaka hladna poslovna glava se išla u obližnju crkvu se prekrižit. Pitanje je da li je riječ o enormnoj i tržišno neprihvatljivoj sumi koju komercijalno kino može samo sanjati. Na stranu i to što je bilo smješno da jedna institucija, Grad (koja finalno i živi od tog Towera i Multiplexa) pljuva po istome, mislim da je kodeksom reklamiranja tako nešto i zabranjeno u reklamnim kampanjama, pljuvanje konkurencije. Dakle, kompletni “pank”. I to onaj destruktivni. Ovdje možda treba napomenuti da ovo razmišljanje nije usmjereno protiv Kina (i recimo, kazališta, o kome bi se dalo dosta pričati), samo je hladnoglavo promišljanje postojanja onog što “mora postojati” jer je stavljeno na pijedestal nedodirljivosti. Iza čega je uvijek politički a ne kulturni razlog.

Bahati milionerski panker, na krilima svog represivnog aparata imao je još jednu zanimljivu akciju. Ljepljenje samoljepivih traka “u Ime Kamova” po svuda. Ogradama, trafikama, staklima, zidovima, stablima…dakle svugdje gdje inače alternativci lijepe (ako ih gradski redari ne spriječe i kazne za to!). Ono što možda na neki način veseli je da je pijani panker-milioner skršio svoje pare pa će ubrzo zaista spasti na alter mogućnosti jer je, čini se, blizu bankrota.

Što nije loše jer će bar uvidjeti kako je bilo onima koji su godinama radili na temi Kamova i bez prebijene pare. Kad Kamov nije bio u modi. (ovo vrijedi i za dosta drugih stvari).:-)

U biti ovakvo poimanje panka i ne treba čuditi jer svi dobro upućeni znaju da je iza fasade pankerskog bunta, anarhične destruktivnosti i bad sound muzike bila prava komercijalna i modna industrija i dobra zarada na prodavanju relikvija koje su simbolika tog pokreta. U biti možda jedna od prvih dobro zapakiranih “muda za bubrege”, koje su kasnije postale uobičajene preko metala, hip hopa, new agea i danas defacto svakog “pokreta” koji ima svoje sljedbenike koji kupuju i kupuju…

Loš zvuk (lo-fi) početnog panka i kasnije njegovog “astralnog brata” hip-hopa dao bi se sažeti u jednu rečenicu – ne možete vi toliko loše svirati koliko mi (iza vas) možemo to dobro prodati 🙂

Da ovo ne bi ulazilo u bespotrebno dugu analizu stavke koja je trebala poslužiti samo kao primjer, vratimo se na bazu. Dakle, komercijala je prepuštanje svim “ljudskim” porocima podlijeganje iskušenju i predaja na “ratnom polju“ izazvana gladi, željom za lagodnim životom, slavom, opijanjima (bježanjem od stvarnosti), ili finalno dizanjem one stvari?

Ispada da je pravi alternativac – isposnik?!

Možda, djelomično je točno i to. U svakom slučaju, bez obzira što ne navijam da umjetnik treba mrijet od gladi, činjenica je da je malo posta nešto što često prosvjetljuje, a obilje i luksuz nešto što otupljuje razne dijelove tijela i uma. Stoga bacajte raji kolače da šuti 😉