To je naziv kakvim se vole nazivati udruženja građana i finalno nisam shvatio čak i nakon 20 godina u tom sektoru, što je tu u praksi tako civilno, različito i drugačije. Da, trebalo bi biti, slažem se. Isto onoliko koliko i alternativa u prethodnom tekstu. No, isto toliko je upalo u devijacije kao i druge alternative koje sam spominjao. Iako je “takav stav” skoro mainstream današnjeg udružnog života, suština danas – NIJE aktivizam, performans i “isposništvo”, već – ljudi u odijelu, sa povelikom plaćom, organizacijama koje imaju buđet na kojem bi im pozavidile i ne samo manje, već i malo veće firme. Pogledajte naslovnice časopisa “Udruge”, većim dijelom I njegov sadržaj. Naravno da se, da bi se opravdalo postojanje I ideologija, na neki način njihove aktivnosti naslanjaju na “aktivizam”, “volonterstvo”, “performanse za bolje sutra” kao I “isposništvo” (hm! Ovaj dio je uspješno izbjegnut mišlju da umjetnik ne mora biti gladan pa smo često presiti :-). Ne, nije problem u tom časopisu, on dosta vjerno oslikava u što se to pretvorilo. U novi sektor zapošljavanja. Pri čemu u teoriji nema ništa loše u tome. Al u praksi ima podosta “lošeg”. I nisam siguran mogu li objasniti sve što “osjećam” kao takvo. Ipak, znam kad imam takav filing da se skoro nikad ne varam, I obično treba godina, dvije, tri, da se pokaže što sam htio reći, a nisam našao prave riječi toga trena. Uvijek namirišem to nekako.

Noseći sa sobom i sve zamke koje takve devijacije donose, važnost rada NGOa podignuta je na N-ti stupanj, često neprirodno, i marketinškim-menađerskim zahvatom. Uplivom u javnost ušlo se u sferu dnevne politike i kupovanja bodova, upravo tamo , gdje smo se svi kleli da nećemo ući dok smo bili “maleni”.

Ono što je nekada bila sigurnost uhljebljivanja u Općini, danas ispada da je pandan tome ulazak u neku jaču udrugu, pri čemu vidi vraga, upravo te jače udruge često su povezane krvnim vezama i upogonjene/osmišljene upravo iz spomenutog javnog sektora. Kako javni sektor počesto “kaska” u zadnje vrijeme, težište financiranja se prebacuje na privatni sektor, pri čemu u oba slučaja nebi u tome bilo ništa loše da nije zadržana osnovna klica zaraze zvane “utjecaj” iliti korupcija. U oba slučaja financijer uplivava u oblikovanje sektora pumpanjem novčane injekcije tamo gdje želi da sektor raste, a pljevljenjem “samoniklog bilja” koje iako potencijalno zdravo, može naštetiti odozgo generiranim postavkama, stoga je “bolje” proizvesti slične GMO elemente. Tada sektor prestaje raditi za svoje korisnike, počinje raditi za “sebe” I svoje financijere, uz jaki PR koji pojasni javnosti da to nije tako, neg su još “pravovjerni”.

Zanimljiva je činjenica, mada priznajem da napamet govorim I da bi postavku trebalo dokazivati, da je “ona prva” vlast ispoklanjala I subvencinirala tvrtke svojoj “armiji”, dok je “ova druga” svoju silnu vojsku pokušala učiniti od trećeg sektora (štogod to bilo). Finalno gledajući, kao da smo dobili dvije multilevel kompanije koje dijele kolač interesnog područja na dva dijela, “zanimljivo” spajajući principe različitih načina funkcioniranja “velikih organizacija”. Što je u svemu tome loše? Pa loše je to što nedozvoljavanjem spontanih I novih načina rada I stvaranjem GMO organizacija sve postaje prekontrolirano odozgo, a vremenom se pokaže da to baš I nije tako korisno kako izgleda niti za “one gore”. Da bi se noga oprala, glava se treba znati sagnuti da vidi dali noga smrdi I dal je prljava. Ili postaviti automatsko pranje na svakih, npr, 24h u trajanju od 3 minute. Što ne garantira da će noga uvijek biti oprana kako treba, ovisno kuda hoda nekad treba manje nekad više. A možda je I povreda u pitanju. Ako se glava ne sagne da vidi, kad povreda uzme maha morat će amputirati cijelu nogu. Često to “korporaciju-tijelo” I ne brine jer će proizvesti umjetnu nogu ili hodati na jednoj, no trebalo bi brinuti one koji su dio te “noge” 😉 Ma u biti trebalo bi brinuti I korporaciju, no nije tog levela razmišljanja. Dalo bi se raspravit jel to viši ili niži level od našeg 😉

Kakogod, da sad ovo ne ispadne tek bespredmetna kritika, u biti je tek razmišljanje o okruženju, od kritiziranja zanimljivije mi je gledati u što se pretvaraju I kako funkcioniraju organizacije. Postaju “živo tkivo” sastavljene od svojih ideja I članova koje tvore jednu masu energije, jedan entitet koji polako počinje imati neki svoj “duh” -da li zbroj svih unutra ili nešto sasvim treće. Pri čemu multiplicira I dobre I loše strane te njima melje sve oko sebe, ali I unutar sebe. Ukoliko nije potpuno jasno što želim reći, pokušajte (bez ideoloških ili sličnih stanovišta) hladno secirati nekoliko različitih organizacija I njihova ponašanja – neke stranke, zatim neke korporacije trgovačke centre, zatim pročitajte nešto o načinu ponašanja mafija, potom zavirite u državna uređenja. Zapazimo kako nakon nekog vremena organizacija počinje voditi svoje vođe I članove umjesto da bude obrnuto. Zamislimo da tisuću nas “pusti vodu” u naš bazen I plivamo, igramo se, tek tad se zid bazena odmakne I krenemo za tom našom vodom niz brdo, neki plivaju neki se guše a neki potonu. Naša se voda kasnije može uliti u jezero, rijeku, veliko more, a može I nestati u pustinji ili postati ponornica.

Dobro, I što je pjesnik htio reći ovime o civilnom društvu? Zaboravio je gdje je počeo tekst;-)

Civilno društvo je onoliko civilno koliko dopušta participaciju prodaje oružja u BDP-u ne shvaćajući da je porast broja izbjeglica koje dolaze na žicom okovane granice razmjeran broju vrlo “necivilnih” ubojitih sredstava prodanih u smjeru otkuda isti ljudi dolaze.

/u textu korištene ilustracije iz stripova DylanDog i JohnnyLogan/

pillot