Odem u trgovinu po jogurt i kruh, a vratim se kući s osjećajem da sam upravo financirao nečiji godišnji odmor na Maldivima.
Na policama me dočekaju riječi koje zvuče kao članovi nekog zelenog benda:
BIO. EKO. NATURAL. LIGHT. FIT. BEZ OVOGA. BEZ ONOGA.
Sve zeleno, sve s listićima, drvenim fontovima i slikama sretnih kokoši koje su, po svemu sudeći, završile fakultet i slušale klasičnu glazbu.
A ja samo želim kupiti običan jogurt.
BIO i EKO – ipak nisu samo magija
Da budemo pošteni, bio i eko nisu potpuna izmišljotina.
U Europskoj uniji to su regulirani pojmovi. Postoje pravila, certifikati, kontrole i oznake. Ako proizvod nosi službenu eko oznaku, proizveden je prema određenim standardima.
Ali…
To ne znači da je automatski zdraviji. Ne znači da ima manje kalorija.
Ne znači da ćete od njega živjeti deset godina duže.
I definitivno ne znači da ćete nakon tri zalogaja osjetiti povezanost sa svemirom i početi razgovarati s drvećem.
Znači samo da je proizveden prema drugačijim pravilima. I to je sasvim u redu.
Problem počinje kada se na toj činjenici gradi gotovo religiozni marketing.
A onda dolazi – NATURAL
Ah, natural. To je riječ koja u marketingu radi što i riječ “romantično” u oglasu za apartman.
Može značiti svašta. Može značiti ništa.
Može značiti: “nismo lagali, ali vam nismo ni baš puno rekli.”
Kupite “natural” sok i unutra pronađete više sastojaka nego što ih je imao vaš školski kemijski kabinet.
Natural čips. Natural bomboni. Natural grickalice. Natural sve.
Kad bi mogli, prodavali bi i natural čavle.
Jer riječ “natural” zvuči dobro. Kupcu stvara osjećaj da je proizvod gotovo sam izrastao na livadi, ubrao ga je sretni djedica i osobno zapakirao u reciklirani papir.
A onda okrenete deklaraciju i otkrijete da je jedino prirodno – vaša naivnost.
Bez šećera! Bez masti! Bez…mozga?
Posebna disciplina su proizvodi koji su “bez nečega”.
Bez šećera. Bez glutena. Bez laktoze. Bez palminog ulja. Bez grižnje savjesti.
Naravno, mnogima su te oznake važne zbog zdravlja i intolerancija. Tu nema šale.
Ali za ostale kupce marketing je otkrio čudesnu formulu:
Ako nešto izvadimo, nešto drugo moramo ubaciti.
Pa “bez šećera” dobije zaslađivače.
“Bez masti” dobije škrobove.
“Light” dobije pojačivače okusa.
Često proizvod više nije hrana nego pregovori između kemičara i računovođe.
A odakle to dolazi?
Tu dolazimo do moje omiljene etikete.
Podrijetlo: EU i izvan EU. Što to *ebeno znači???
Iz Hrvatske? Iz Poljske? Iz Argentine?
Iz Kine? S Mjeseca? Iz svemirske postaje?
Nemam pojma.
Znam samo da nije od-Avde i nije od-Ande (Andrije?), nego odavde-i-odande.
Kad već plaćam premium cijenu, možda bih volio znati odakle dolazi ono što jedem. Ali ne.
Danas je dovoljno napisati “EU i izvan EU” i svi se prave da je to vrlo precizna informacija.
To je otprilike kao da vam netko kaže:
- Gdje stanuješ? – U Europi i izvan Europe.
Isti proizvod, drugi okus
I onda dolazi finale.
Kupite čips. Odličan. Sljedeći tjedan kupite isti.
Isto pakiranje. Isti logo. Ista reklama. Isti osmijeh na vrećici.
Ali okus nije isti. Jer je proizveden u drugoj državi (isti sastojci ne znače isti okus).
Danas makedonski. Sutra poljski. Prekosutra tko zna. Formalno je sve ispravno.
Pravno možda nema problema. Ali kupac misli da kupuje isti proizvod.
A zapravo igra europsku gastronomsku lutriju.
Nije problem što postoji više tvornica.
Problem je što se pod istim brendom i istim izgledom prodaje iskustvo koje nije isto.
Zamislite da naručite istu pizzu svaki petak, a svaki put vam dođe nešto drugo.
Jedan put sir. Drugi put kulen. Treći put ananas. Četvrti put pitanje smisla života.
Jesmo li taj rat već izgubili?
Možda jesmo.
Jer trgovački lanci ne pune samo svoje blagajne. Pune i državnu blagajnu.
Od tih poreza žive ministarstva, institucije i cijeli sustav.
I zato se ponekad čini da je pas čuvar postao kućni ljubimac.
Malo zalaje za televiziju. Malo zareži za priopćenje.
A onda uredno ne ugrize gazdu.
I tako se vrtimo u krug. Mi čitamo sitna slova. Oni smišljaju nova velika. Mi učimo što znači bio.
Oni izmisle natural plus premium selection artisan family edition.
I na kraju shvatimo da je danas možda najzdravija navika u trgovini jedna sasvim obična stvar:
Okrenuti proizvod. Pročitati deklaraciju. I ne zaljubiti se u ambalažu.
Jer nije svaka zelena boja priroda.
Ponekad je samo vrlo dobro plaćeni odjel marketinga.
Zaboravite bajku da su trgovine tu da vas kvalitetno nahrane. Cilj svake je isključivo PROFIT.