Vi niste krivi za ponašanja vaših roditelja!

Jedna od najtežih etiketa koju ljudi iz disfunkcionalnih obitelji ponesu u odraslu dob je osjećaj krivnje, srama i manje vrijednosti. Ispod tih osjećaja su duboka uvjerenja da s vama nešto nije bilo u redu jer ste odrastali u takvom okruženju. A zapravo, vi uopće niste krivi za ponašanja vaših roditelja kao što niste ni odgovorni za njihove živote. Puno prije vas, oni su došli na ovaj svijet i živjeli svoj život te činili svoje izbore.


Obitelj kao sustav može biti za dijete i ostale članove disfunkcionalna na više načina. Ukoliko je u obitelji prisutna ovisnost, psihičko ili fizičko nasilje, emocionalna nedostupnost, zanemarivanje ili odbacivanje djeteta, sve to ukazuje na neadekvatne uvjete za odgoj i razvoj djeteta. Odrasli članovi ovakvih obitelji se mogu zaštititi i otići, ali dijete samo to ne može.

U toj malenoj dobi, dijete još nije dovoljno kognitivno razvijeno da bi razumjelo što se oko njega događa, ali emocionalno sve upija i pamti. Vjeruje da se sve događa zbog njega, odnosno da je ono uzrok i razlog svega. Kako dobroga, tako i lošega. Pripisuje se veliku moć vjerujući da se sve vrti oko njega. I to je normalno u toj dobi.

Ali postepeno, odrastajući ta dječja uvjerenja nastave živjeti u vama te se u odrasloj dobi na isti način magično nadate da ćete na primjer sa svojim moćima promijeniti svog partnera/icu.
U tom trenutku niste ni svjesni da u vama zapravo spava maleno dijete koje želi da su svi sretni, voljeni i zadovoljni kako bi ono dobilo ono što možda nikada nije. Ljubav, pažnju, poštovanje, nježnost i uvažavanje njegovog bića.

Bolno je u odrasloj dobi susresti se iznova sa sobom te shvatiti da ipak nije sve bilo tako savršeno kako ste si na logičkoj razini predstavljati. Priznati si da je vaše djetinjstvo imalo i tamne note uz one bijele te da je ispisana upravo tim raznolikim tonovima vaša najdublja priča.

Duboka do same srži. Sama svjesnost o djetinjstvu koje nije bilo samo sretno, već je bilo i bolno, donosi sa sobom veliku bol, tugu, prazninu, ljutnju te razočaranje.

Boli vas što ste to morali proći. Duboko ste razočarani što su vas povrijedile osobe koje su vas trebale čuvati i njegovati. Ljuti ste što nije bilo drugačije, a moglo je biti.
„Moglo je biti.“ Spoznaja je koja najviše boli.

Zašto me nisu voljeli?“
„Zašto su me napustili?“
„Zašto je tata pio?“

Zašto i zašto…tisuću pitanja, a nigdje odgovora. Zapravo ni nema pravog odgovora na ova pitanja. Jednostavno tako je bilo i ne možete natrag, ne možete se vratiti u 5.godinu i popraviti sve što nije bilo kako treba. To je možda najvažnije priznati si. Time zapravo oslobađate sebe od otkrivanja dubljih odgovora i istraživanja zašto je tako moralo biti. Ovime si dopuštate osjetiti tugu i bol zbog toga što ste prošli.

Imate pravo na sve svoje osjećaje koji vam tada dolaze. No, oslobađanjem sebe od prevrtanja pitanja „zašto“ možete doći do pitanja „Što ja sada u odrasloj dobi mogu učiniti za sebe i unutarnje dijete u sebi?“

Jedna od najtežih etiketa koju ljudi iz disfunkcionalnih obitelji ponesu u odraslu dob je osjećaj krivnje, srama i manje vrijednosti.

Ispod tih osjećaja su duboka uvjerenja da s vama nešto nije bilo u redu jer ste odrastali u takvom okruženju.

A zapravo, vi uopće niste krivi za ponašanja vaših roditelja kao što niste ni odgovorni za njihove živote. Puno prije vas, oni su došli na ovaj svijet i živjeli svoj život te činili svoje izbore.

Koliko god vjerovali da je na vama da ih popravljate i spašavate, to nije vaš zadatak. To je njihova odgovornost. Kao što je vaš život, vaša odgovornost.

Najčešće posljedice u odrasloj dobi:

  • Preveliki osjećaj odgovornosti
  • Teškoće pri stvaranju bliskih odnosa (ulaženje u ovisničke i suovisničke odnose)
  • Razvoj ovisnosti
  • Nepovjerenje u svijet, druge ljude (Nikome se ne može vjerovati.)
  • Sumnja u sebe (prevelika potreba za tuđim odobravanjem)
  • Teškoće pri započinjanju i završavanju stvari
  • Osjećaj srama i krivnje
  • Potisnuti osjećaji tuge, ljutnje
  • Gledanje na svijet kroz krajnosti (Ili je sve dobro ili je sve loše, nema između.)
  • Strah i anksioznost
  • Otuđenost od vlastitog tijela
  • Pretjerana kontrola
  • Osjećaj da niste dovoljni takvi kakvi jeste
  • Perfekcionizam

Bez obzira na sve što ste prošli, niste manje vrijedni i zaslužujete sve ono što i svaka druga osoba zaslužuje. Imate pravo dati si priliku, imati novi život.

Nakon odustajanja od pitanja „Zašto je tako moralo biti?“ počinjete uranjati u svijet osjećaja i povezivanja vaših sadašnjih odluka koje ste možda donijeli iz nerazumijevanja onoga dubljeg u vama što je toliko godina bilo skriveno od vas samih. Nesvjesni djeteta u vama koje i dalje čeka da ga netko vidi i voli onakvo kakvo ono je. Kao što sam rekla ne možete se vratiti u dječju dob, ali u odrasloj dobi možete na odrasli način pružiti pažnju i ljubav djetetu u sebi.

Nasmijati se iz svega srca, hodati po pijesku i kiši, crtati šarenim bojicama, gledati crtić, kupiti si čokoladu, plesati u najdražoj haljini, zagrliti psa, valjati se po podu, pričati viceve, otići na neko davno željeno mjesto, sve to smijete iako ste odrasli. I više od toga, sve ono što vaše srce želi. Imate pravo proživjeti ono što vam je nepravedno bilo oduzeto, makar jednim djelićem doživjeti slobodu, spontanost i radost dječje dobi. Ipak toliko sami sebi dugujete.

Šaljem vam veliki zagrljaj!

Napisala: Marta Kravarščan, savjetnica u procesu gestalt edukacije, neurolingvistička praktičarka, life savjetnica.

Za sva pitanja, dogovor savjetovanja/psihoterapije možete me slobodno kontaktirati na mob:091/935-6942 ili na mail:marta.putpromjene@gmail.com

Ukoliko smatrate da bi ovaj tekst mogao još nekome koristiti, slobodno ga podijelite :).

Facebook stranica: Put Promjene – centar osobnog i poslovnog uspjeha
Web stranica: http://psihoterapijasavjetovanje.com

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *