U istom danu dobili smo dvije slike budućnosti otpada. Deutsche Welle, čiji tekst prenosi Net.hr, upozorava da Hrvatska ne postane velika peć za tuđe smeće. Novi list vodi nas na krov danske energane CopenHill, gdje se može skijati. Čitatelju ostaje izbor između pepela i skija. Nama se čini da bi prije izbora dobro došla računica.

DW je razgovarao s Dušicom Radojčić i Markom Košakom. Njihovi stavovi nisu isti. Radojčić ne isključuje svaku energanu: kaže da bi se njezina veličina smjela odrediti tek prema otpadu koji ostaje nakon uspješnog odvajanja i obrade te da toplinu treba stvarno koristiti. To je razuman redoslijed i za Rijeku: prvo pokažite koliko će ostatka biti ako sustav proradi, zatim izračunajte ima li peć smisla. Košak smatra da je spaljivanje pogrešan put i nudi učinkovitije sortiranje, ponovnu uporabu i drukčiju obradu ostatka. I to zaslužuje poštenu usporedbu na istom uzorku otpada, uz cijenu, stvarno izdvojene materijale i konačni ostatak.

Problem počinje kad se snažna poruka zamijeni dokazom. U tekstu DW-a pojavljuje se usporedba pepela s nuklearnim gorivom, a Košak govori o skupom zbrinjavanju toksičnog pepela, prestanku europskog financiranja spalionica i skoroj naplati emisija. Što je točno izmjereno, na koji se ostatak misli i koje se pravilo primjenjuje? Troska s dna peći, leteći pepeo i drugi ostaci pročišćavanja dimnih plinova nisu ista stvar. Ni sve europske potpore nisu jedan fond, niti je prijedlog novog troška već dospjeli račun.

Za početak, Uredba EU-a o Europskom fondu za regionalni razvoj i Kohezijskom fondu, članak 7., ograničava financiranje ulaganja koja povećavaju kapacitet obrade ostatnog otpada, uz navedene iznimke. To je važna prepreka, ali za tvrdnju da EU uopće više ne financira gradnju treba imenovati sve moguće izvore i uvjete konkretnog projekta. Europska komisija u srpnju 2026. predložila je postupno uključivanje spaljivanja komunalnog otpada u sustav trgovanja emisijama. Budući trošak ugljika zato treba uračunati u scenarije, ali prijedlog još nije isto što i već određena tarifa. Za oba navoda trebamo dokument i datum, ne pojačani ton glasa.

Na drugoj naslovnici čeka nas Kopenhagen. Arhitekti studija BIG u Novom listu objašnjavaju što grad može dobiti ako već nužna infrastruktura donese i javni prostor. Tu ima dobre ideje: ako se nešto gradi javnim novcem, neka ljudima vrati više od ograde. Sami kažu da energetska oporaba nije jedino rješenje i kao drugi primjer spominju pretvaranje saniranog odlagališta u park. Razgovor s arhitektima, međutim, ne može zamijeniti studiju o količinama otpada, zdravlju, lokaciji i cijeni riječke energane. Ni najljepši krov ne odgovara na pitanje treba li ispod njega uopće gorjeti peć.

Pogledajmo što sam danski operater ARC kaže o CopenHillu: u 2025. spaljeno je 543.000 tona otpada te proizvedeno 1.326 GWh topline i 312 GWh električne energije. To jest proizvedena energija, ali sama brojka ne kaže koliko je korisnicima predano ni kakva bi bila računica u Rijeci. Prema tehničkom opisu ARC-a, nakon izgaranja ostaje 17 do 20 posto mase kao troska, iz koje se izdvajaju metali i koja se nakon obrade koristi u građevinskim radovima. Leteći pepeo iz filtara sadrži visoke koncentracije teških metala i posebno se obrađuje. Dakle, nema poštenja ni u tvrdnji da iza postrojenja ne ostaje ništa, ni u tome da je sav ostatak ista otrovna hrpa. Kopenhagen ima vlastitu veličinu, mrežu grijanja i način postupanja s ostacima. Rijeka tek mora pokazati svoje.

Tu se vraćamo pitanju koje ni skijaška staza ni upozorenje o velikoj peći ne mogu zaobići. Postrojenje se ne gradi za količinu otpada iz jedne godine. Otplaćuje se i opskrbljuje desetljećima, dok bi cilj javne politike trebao biti da ostatnog otpada bude sve manje. Ako računica vrijedi samo uz današnje količine, a za dvadeset godina traži jednaku ili veću isporuku, ona računa na neuspjeh vlastite politike. Ne mora se zato unaprijed odbaciti svako manje postrojenje za ostatak koji se ne može drukčije obraditi. Ali mora se objaviti što se s cijenom po toni, dugovima i ugovorima događa ako smanjenje otpada zaista uspije. Tko će tada hraniti peć – i tko plaća ako ostane gladna?

A smanjivanje otpada nije čarobna riječ koju nalijepimo na strategiju. Treba ulagati u manje suvišne ambalaže, ponovnu uporabu, popravke, odvojeno prikupljanje, obradu biootpada, sortiranje, ljude koji sustav provode i kontrolu onoga što se događa nakon što kamion ode. Treba znati koliko to stoji, kada daje rezultat i što ostaje za završnu obradu. Nije to samo tako: ni kanta neće sama početi odvajati, niti će proizvođač sam prestati zatrpavati tržište ambalažom. Ako novac, vrijeme i političku volju stavimo u gradnju peći, pošteno je usporediti što bi isti resursi mogli postići prije nego što otpad uopće stigne pred njezina vrata.

Ni reciklaža nije čarobni izlaz za sve što proizvedemo. Prikupljanje, prijevoz i prerada troše resurse; neki postupci traže i pranje, dio materijala je onečišćen ili se u postupku gubi, a neke je vrste teško kvalitetno reciklirati. To ne poništava korist recikliranja kad njime izbjegnemo proizvodnju novih sirovina. Ali treba mjeriti stvarni izlaz, utrošenu energiju i vodu, emisije te konačni ostatak. Zato najprije treba izbjeći nepotrebni otpad i produljiti život onome što već imamo. Ne možemo se izvući iz problema tako da na svaku ambalažu otisnemo znak za reciklažu. Ali ni tako da joj već na blagajni rezerviramo mjesto u peći.

Jedini način da se ne napiješ jest da manje piješ. Povraćanje i tablete protiv mučnine bave se onim što se već dogodilo. Tako je i s otpadom: reciklaža i spaljivanje mogu obraditi ono što smo već bacili, ali neće smanjiti količinu koju stalno stvaramo.

Što bismo sada tražili od svih koji nas uvjeravaju?

1. Od zagovornika gradnje: koliko će stvarno upotrebljivog goriva ostati za 10, 20 i 30 godina ako smanjenje otpada i odvajanje uspiju? Koliko energije i prihoda daju ti scenariji, tko kupuje toplinu i koliko će građani platiti po toni, uključujući gradnju, nadzor i zbrinjavanje ostataka? Postoji li ugovoreni minimum isporuke i tko snosi trošak ako se ne ostvari?
2. Od protivnika: na temelju kojih mjerenja i za koju točno vrstu pepela vrijedi dramatična usporedba s nuklearnim gorivom? Koja konkretna ulaganja, rokovi i postupci smanjenja, sortiranja i recikliranja mogu obraditi riječki otpad; koliko pritom troše energije i vode te koliko korisnog materijala i konačnog ostatka ostavljaju za sobom?
3. Od svih koji govore o pravilima EU-a: koji fond i koja odredba dopuštaju ili isključuju baš ovaj projekt? Kakva je računica ako trgovanje emisijama bude uvedeno, a kakva ako se pravila i rokovi promijene?
4. Od riječkih donositelja odluka: gdje su usporedba alternativa, neovisni zdravstveni nalaz i javno dostupni podaci o ulaznom materijalu, emisijama i postupku za odbijanje neprikladne pošiljke? Kada će građani sve to vidjeti prije nego što ih se pita jesu li za gradnju?

Novi list pokazuje kako se može urediti krov. DW nas podsjeća što se događa kad se zapusti prizemlje sustava. Oboje vrijedi pročitati, bez obveze da prihvatimo svaki zaključak. Za odluku o riječkoj energani trebaju nam provjerljivi podaci i dvije ozbiljne računice: koliko stoji peć ako otpada bude sve manje te koliko treba uložiti da ga zaista bude manje. Dok ih nema, skijaška staza je lijepa fotografija, a velika peć dobra metafora. Ni jedno ni drugo nije studija izvedivosti.

Može se skijati po krovu. Po računici bismo ipak radije hodali čvrstim tlom.

I nikako ne zaboraviti da je film Idiocracy trebao biti fikcija, a ne dokumentarac.