Reinkarnacija – Što određuje koje tijelo dobivamo?

Oni koji vjeruju u reinkarnaciju dijele zajedničko mišljenje o pravdi, jednakosti i logici ponovnog rođenja. Bez ovih stvari svemir bi bio okrutan, besciljan i nelogičan. U njemu bi se jedno dijete rađalo u bogatstvu, a drugo u siromaštvu. Bilo da netko vjeruje ili ne vjeruje u Boga, reinkarnacija nam omogućava da promatramo i razumijemo ljudski život iz puno šire i humanije perspektive.

Riječi kao što su reinkarnacija (ponovno rođenje) i transmigracija (seljenje duše) prisutne su već dugi niz stoljeća u ljudskom rodu. Tako se latinska riječ reinkarnacija (engl. reincarnation) sastoji od pet riječi: re – ponovno; in – u; earn – meso; ate – uzrok (ili postati); ion – proces. Dakle, reinkarnacija predstavlja proces pomoću kojeg duša ponovno dobija novo materijalno tijelo.

U različitim povijesnim tradicijama posve se dosljedno zagovara činjenica o tome kako je jedan život samo jedna slika s filmske vrpce naših mnogobrojnih života, naše spiritualne evolucije u ovom materijalnom svijetu. Oni koji zagovaraju reinkarnaciju govore o tome da smo ovo tijelo, koje je kao vozilo za dušu, dobili u skladu s našim djelatnostima iz prošlog života.

Ovakav zakon koji ureduje pravdu u svemiru na sanskritu se naziva karma – zakon univerzalne pravde. Reinkarnacija stoga može biti promatrana kao žetva plodova nečijih djelovanja iz prošlih života. Loša djelovanja donose loše tijelo, siromaštvo, nesreću, patnju, bolesti, rođenje u siromašnim zemljama gdje vlada glad, itd. Dobra djelovanja donose lijepa tijela, bogatstvo, zdravlje, itd.

Kao kada kupujemo novi automobil, tako i dobivanje novoga tijela ovisi o našoj kupovnoj moći. Materijalna priroda odgovara na naše zahtjeve i želje, naša djelovanja u ovom životu i prema tome nam priprema iduće tijelo. Ovo naše sadašnje tijelo odraz je našeg karmičkog bankovnog računa. Kao što je rečeno u Bibliji: Kako si posijao, tako ćeš i žnjeti.

Ovaj naš svemir ispunjen je milijardama vječnih duhovnih duša ili iskri života koja transmigriraju iz jednog tijela u drugo. Od najmanje amebe pa do slona, svi se živi organizmi sastoje od dvije temeljne komponente: materijalnog tijela i duhovne duše. Materijalno tijelo je beživotno iako predstavlja kompleksni aranžman sačinjen od fizičkih elemenata. Duša je iskra života koja dolazi od Vrhovnog života, Boga.

Iako je duša po dimenziji 1/10.000 (deset-tisućiti dio) presjeka vrha vlasi kose, ona prožima tijelo svjesnošću. U nekim životnim vrstama ona prebiva nekoliko sekundi, a u drugima nekoliko tisuća godina. Kada neko određeno tijelo nije više pogodno za stanovanje, duša ga napušta u potrazi za drugim, ulazeći prvo u genitalni sklop člana muškog spola pojedine vrste pa nakon oplodnje u genitalni sklop člana ženske vrste kako bi razvila novo tijelo.

Postavlja se pitanje: događa li se ova transmigracija duše iz jednog tijela u drugo sama od sebe ili pod nadležnošću nekog višeg autoriteta? U jednom životu duša može uživati u tijelu aristokrate da bi se potom u sljedećem životu rodila kao pas.

Što je to što određuje određeno tijelo duše?

Prema Bhagavad-giti, svaka duša uči svoju lekciju pa ponekad biva “kažnjena ili nagrađena” zbog svojih loših ili pobožnih djela koje je činila tijekom svog ljudskog života. To je poznato kao zakon karme. Svako djelo ljudskog bića biva izvršeno ili u skladu s univerzalnim zakonom kojeg Bog daje u razotkrivenim spisima ili se ono protivi tom zakonu. Božji sveti spisi namijenjeni su samo onim dušama koje posjeduju ljudski oblik iz razloga što niži oblici života nemaju mogućnost da poput ljudi razviju dovoljnu razinu inteligencije s kojom bi mogli slobodno izabrati između ova dva izbora – slijediti ili ne slijediti Božje upute. Naravno, s tom slobodom izbora dolaze i odgovornosti. Tako duša koja prekrši Božji zakon može biti rođena u tijelu životinje ili pobožna duša može biti rođena u obitelji bogataša. No, i jedna i druga zapletena su u okove karme.

Samo se samospoznata duša može osloboditi okova karme u potpunosti i vratiti se natrag u duhovni svijet. Bhagavad-gita dalje objašnjava kako živo biće prihvaća određenu vrstu tijela prema svojim određenim željama. Suptilno tijelo (čine ga um, inteligencija i lažni ego) koje obavija i prekriva dušu za vrijeme stanja tranzicije između smrti i ponovnog rađanja, sadrži zapise svih misli, djelatnosti i želja dotične duše. Upravo one određuju koju će vrstu grubog tijela živo biće dobiti u sljedećem životu. Na primjer, u prodavaonici odijela možemo pronaći različite vrste sakoa, košulja, majica, hlača, itd. Slično tome, postoji 8.400.000 vrsti koje duša može izabrati. Mi možemo odabrati bilo koje od ovih tijela da bismo zadovoljili svoje želje.

Prema riječima učenih mudraca kroz povijest ljudskoga roda, živo se biće rađa u ljudskom obliku nakon postupne evolucije kroz 8.000.000 oblika života. U ovom pojavnom svijetu postoji ukupno 8.400.000 životnih vrsta, od toga 900.000 vrsta života u vodi, 2.000.000 vrsta nepokretnih živih bića poput bilja, 1.100.000 vrsta reptila i kukaca, 1.000.000 vrsta ptica, 3.000.000 vrsta zvijeri i 400.000 vrsta ljudskih bića. Živo biće prelazi iz jedne vrste života u drugu tijekom mnogo milijuna godina u utrobi ogromnoga svemira.

Čak i među ljudskim bićima postoji toliko mnogo različitih vrsta. Suvremena znanost je dokazala na primjeru televizijske transmisije da suptilni oblici postoje u eteru. Tako oblici ili slike s jednoga mjesta bivaju transmitirani, tj. preneseni na drugo mjesto uz pomoć djelatnosti eteralnog elementa. U Shrimad- Bhagavatamu postoji potencijalni temelj za veliki istraživački znanstveni rad kako bi se potpuno znanstveno objasnio način na koji suptilni oblici bivaju generirani iz eteralnog elementa te kako elementi kao što su zrak, vatra, voda i zemlja bivaju očitovani iz suptilnih oblika.

Misaone djelatnosti ili psihološke djelatnosti mišljenja, osjećanja i htijenja isto tako su djelatnosti na razini eteralnog postojanja. Misaono se postojanje preobražava u opipljive oblike čim za to okolnosti postanu pogodne. Tako duša biva nošena od strane suptilnog tijela i ulazi u dotičnu maternicu zbog svojih neispunjenih želja. Na taj način majka priroda kroz zakon karme uzvraća na sve želje živih bića. Ako netko uživa u lijenosti, nemaru i dugotrajnom spavanju, može dobiti u idućem životu tijelo svinje ili medvjeda. Ako želi jesti meso i agresivno je, može dobiti tijelo životinje takvih odlika. Ako želi samo plivati i ne odvajati se od vode, može dobiti tijelo ribe. Time priroda daje bolje fizičke uvjete za ispuniti te želje… Neki ljudi vole hodati gotovo goli i priroda će im zato dati pogodno tijelo drveta. Dakle, možemo lako shvatiti kako svaka pojedina životna vrsta predstavlja sredstvo i način za uživanje duše. Prema specifičnim željama duše, materijalna priroda će joj podariti određeno tijelo s kojim će ona moći zadovoljiti svoje želje.

O tijelu, također, možemo razmišljati ili kao o vozilu za dušu s kojim bi duša mogla bolje izraziti i zadovoljiti svoje materijalne želje, ili kao o krajnjem rezultatu dobrih i loših djelatnosti koje je duša izvršila u svojem posljednjem ljudskom životu. Oba ova koncepta su ispravna. No, u oba slučaja mora postojati osoba koja će biti svjedokom naših prošlih djelatnosti, nadgledati ih te upravljati s njima kako bi kozmički zakon karme pravedno donio svakom živom biću plodove njegova djelovanja. U Bhagavad-giti taj svjedok i upravitelj naziva se Nad-duša, Paramatma, ili lokalizirani aspekt Boga – on je u srcu svakog živog bića.

Život u utrobi majke

U Vedama postoje složena objašnjenja rođenja, smrti i ponovnog utjelovljenja duše. Postoji čak detaljan opis života fetusa u maternici majke: “Prošavši kroz sva paklena, bijedna stanja i prošavši prema utvrđenom redu kroz niže oblike životinjskog života prije ljudskog rođenja, pročistivši se tako od svojih grijehova, osoba se ponovno rada kao ljudsko biće na ovoj zemlji.” (Bhagavata Purana, 3.30.34) Pod Božjim nadzorom, u skladu s posljedicama svoga djelovanja, živo biće, duša, biva prisiljena ući u maternicu žene kroz muško sjeme, da bi poprimila određenu vrstu tijela.

Tijekom prve noći sjeme i jajašce se miješaju, a tijekom pete noći dolazi do vrenja te se ova smjesa pretvara u mjehurić. Desete noći poprima oblik nalik šljivi, a nakon toga se postupno pretvara u grumen mesa ili jaje, već u zavisnosti od slučaja do slučaja. tijekom prvog mjeseca obrazuje se glava, a na kraju drugog mjeseca ruke, stopala i drugi udovi. Na kraju trećeg mjeseca razvijaju se nokti, prsti, palčevi, dlake na tijelu, kosti i koža, organ za razmnožavanje, kao i drugi otvori na tijelu, poput očiju, nosnica, ušiju, usta i anusa. Nakon četiri jeseca od trenutka začeća pojavljuje se sedam osnovnih sastojaka tijela, naime probavni sok, krv, meso, salo, kosti, koštana srž i sjeme. Na kraju petog mjeseca javlja se osjećaj gladi i žeđi, a na kraju šestog mjeseca zametak se počinje okretati na desnu stranu trbuha.

Iako je Bhagavata Purana nastala prije nekoliko tisuća godina, njene se tvrdnje slažu u mnogome sa suvremenim znanstvenim tvrdnjama koje govore o začeću i razvoju fetusa u maternici. Dakle, ovdje je objašnjeno da iako je maternica sigurno mjesto za fetus, duša u njemu ipak mora iskusiti različite vrste boli. I upravo te traume i takva iskustva pomažu duši da zaboravi svoj prethodni život. Ipak, duša nosi svoja sjećanja na prethodni život u podsvijesnom dijelu uma, no u izvanjskom dijelu svjesnosti ona zaboravlja te impresije kako bi se mogla bolje poistovjetiti sa svojim novim roditeljima i novom životnom okolinom.

Zašto se ne možemo sjetiti prošlog života?

Mnogi protivnici reinkarnacije postavljaju sumnje i pitanje: Ako smo živjeli prije ovoga života, zašto se onda ne možemo sjetiti naše prošlosti? Sveci i filozofi na različite su načine odgovarali na ova pitanja. Platon u svojoj Republici govori kako svaka duša ima sposobnost odabira okolnosti svoje sljedeće inkarnacije. Nakon što odabere svoju mogućnost, duša pije vodu iz rijeke Lethe, rijeke zaborava. Rijeka zaborava odnosi sjećanje duše kako bi se ona mogla ponovno uključiti u novo utjelovljenje. “Tijelo,” pisao je Plotin, “istinska je rijeka Lethe; jer duša se utjelovi i sve zaboravi.”

Bhagavata Purana nam govori da fetus prema svojoj karmi pati u maternici. Ali zbog toga što njegova svjesnost nije u potpunosti razvijena, živo biće u fetusu sposobno je otrpjeti bol. Tako se ističe kako dijete u takvom stanju ostaje kao ptica u kavezu, bez slobode kretanja. Tada, ako je sretno, može se sjetiti svih nevolja iz prošlih stotinu života. Nakon što je fetus rođen uljuljkan u osjećaj lažne sigurnosti slatkim riječima svojih roditelja i rođaka, ono postaje žrtva iluzije materijalne egzistencije. Bhagavata Purana (6.1.49) napominje da kao što osoba dok spava djeluje u skladu s tijelom očitovanim u snu, prihvaćajući to tijelo kao svoje vlastito, tako se čovjek poistovjećuje sa svojim sadašnjim tijelom koje je dobio zbog pobožnih ili bezbožnih djela koje je počinio u prošlosti i nemoćan je shvatiti svoje prošle i buduće živote.

U Bhagavad-giti rečeno je kako duša ostaje uvijek ista, ali se materijalno tijelo mijenja od dječaštva, mladosti pa sve do starosti. Ovaj fenomen naziva se karma-bhandana ili uvjetovani život u krugu rođenja i smrti. Bhagavata Purana nas poučava kako je cilj ljudskog života da razvijemo svoju nemotiviranu ljubav prema Bogu kroz proces bhakti-yoge ili predanog služenja Boga s čistom ljubavlju. Tako su nam veliki autoriteti vedskoga znanja ostavili proces pomoću kojeg se možemo osloboditi kruga samsare.

http://atma.hr/krunoslav-durdevic/

Krunoslav Đurđević (1962-2007) bio je propovjednik, predavač vedskoga znanja, urednik nekoliko časopisa iz područja alternative, Jyotish astrolog, kolumnist, glazbenik, pisac, scenarist… Napisao je nekoliko izrazito zapaženih knjiga: “Karma – univerzalni zakon pravde” (1997), “Reinkarnacija” (1997), “Vedska kozmologija” (1998), “Misterija stvarnosti i vremena” (1999), i “Reinkarnacija – mit ili zbilja” (2001). Bio je predsjednik i voditelj “Bhaktivedanta – Udruga za znanost i religiju”. Gostovao je u TV-emisijama poput “Latinice” i “Na rubu znanosti”.