Umjesto da tražimo način za riješiti svoje “ukorijenjene probleme” i “blokade u čakrama” zbog kojih si uopće dozvoljavamo misliti da nismo dovoljno dobri i da sada nije kako bi trebalo biti, probajmo život vidjeti kao stalno promjenjiv proces. Svaki trenutak jest novi, nijedno iskustvo se ne ponavlja. Iako se nama čini da su naša nezadovoljstva konstanta, ona su prisutna kada su uvjeti za njih prisutni. Zato palimo svjetlo svijesti, “mindfulness lampicu” upravo u onim aspektima svog života koji nam se čine kruti, nepromjenjivi i koje najradije ne bismo gledali.
Čakre su često predstavljene kao energetski centri koji mogu biti protočni ili blokirani, a u tom slučaju onemogućuju radostan, upotpunjen život. Bez sumnje u tradicionalni pristup razumijevanja čakri za misao vodilju ovog članka možemo reći da to nije najbolja terminologija. Mi nemamo blokade koje nas sprječavaju kako bi bili konačno sretni, nismo “zaprljani” životom i traumama koje trebamo riješiti kako bi jednom zauvijek odahnuli od svih problema.
Kad tako razmišljam uvijek se pitam, “što onda kad konačno pročistim sve blokade i dođem do slobodne sretne duše?”. Odgovor je uvijek isti – nema te krajnje sreće. Podložni smo bolestima, starimo i umrijet ćemo, rastanak i bol nisu nikakve blokade na osobnoj razini upisane u našoj “natalnoj karti” već prirodan dio toka života. To nije ni najmanje pesimistična kontemplacija*, navodim je kako bi se mogla nadovezati i reći da pravi mir možemo pronaći jedino u pristajanju na taj prirodan proces i tok.
Život je stalni proces nastajanja i nestajanja, sva naša stanja dolaze i prolaze, mi zapravo imamo samo doživljaj u kojem je sadašnje iskustvo prisutno iz trenutka u trenutak.
Istina je da smo odgojem pokupili uzorke djelovanja i razmišljanja koji su nas uvjetovali na ovaj ili onaj način no to je prirodno, ne možemo biti ne uvjetovani odgojem i kulturom u kojoj živimo.
Na primjer; kao dijete plačemo i pokazujemo nezadovoljstvo kada nešto nije u redu ako nam roditelji na takvo ponašanje govore “budi dobar” ili “nisi dobar” mi smo u konfliktu – mene boli i to pokazujem kako znam a za to sam kažnjen… Tako naučimo da nije sigurno biti iskren, da nismo prihvaćeni kada nas boli i da nemamo zaleđe u roditeljima. To je uvjetovanost odgojem. Kada odrastemo ta se uvjerenja i obrasci ponašanja ponavljaju automatski (nesvjesno) u bliskim odnosima.**
Nezadovoljstvo (od malih iritacija do duboke boli), osjećaj “blokiranosti” i frustriranosti stanja su s kojima živimo, koja učimo držati blizu srca u razumijevanju da im ne možemo pobjeći, da nije ništa krivo ako osjećamo nezadovoljstvo i bol te da živjeti cjelovit život znači dozvoliti si osjetiti sve bez obzira na to što je uzrok.
Dok got težimo životu bez osjećaja boli i nezadovoljstva lovimo sreću koja ne postoji, nismo si dovoljno dobri takvi kakvi jesmo (jer sigurno nešto ne valja sa mnom ako patim) i živimo s osjećajem da se još trebamo unaprijediti, “sve do kraja riješiti” da bi bili sretni.
Razočaranje je u uvjerenju da sada nije kako bi “trebalo biti”
Umjesto da tražimo način za riješiti svoje “ukorijenjene probleme” i “blokade u čakrama” zbog kojih si uopće dozvoljavamo misliti da nismo dovoljno dobri i da sada nije kako bi trebalo biti, probajmo život vidjeti kao stalno promjenjiv proces. Svaki trenutak jest novi, nijedno iskustvo se ne ponavlja. Iako se nama čini da su naša nezadovoljstva konstanta, ona su prisutna kada su uvjeti za njih prisutni. Zato palimo svjetlo svijesti, “mindfulness lampicu” upravo u onim aspektima svog života koji nam se čine kruti, nepromjenjivi i koje najradije ne bismo gledali.
Treniramo svoj um da bude prisutan sa sadašnjim trenutkom da možemo vidjeti pod kojim se uvjetima javljaju ta stanja uma i tijela. Ako možemo biti dovoljno svjesni (mindful) da osjetimo, pristanemo i na koncu pustimo iskustvo koje je sada tu, mi smo ga time proživjeli ali i pustili da prođe – tu naviku uma kultiviramo meditacijom.
Vidimo da ta blokada nije osobna stvar koja se “meni stalno ponavlja”, već samo iskustvo koje se u tom trenutku pod tim uvjetima pojavilo i prošlo kada su se uvjeti izmijenili. Apstraktnim razmišljanjem vidimo ne-osobnost iskustva i uzimamo utočište u prolaznosti koja je sigurna.
Modelom yoga čakri možemo se poslužiti kao sistemom koji nam pomaže da osvjetljavamo dio po dio tijela i komplekse koji su uzroci vrtloga nezadovoljstva. Kultiviramo zdravu mindful svijest sa suosjećajnim stavom za svaki dio svojeg tijela i učimo gledati novim očima, iz druge perspektive ono što osvijestimo.
Malo po malo vidimo prirodu tog nezadovoljstva i lakše pustimo da biva i prođe u svojem scenariju dok mi, ovaj put osviješteni, reagiramo drugačije. Upravo je to “čakra koja se vrti” drugim riječima energija u tijelu koja prolazi i teče te stav u kojem život nije borba već putovanje.
*Mudrost Buddhinog nauka kaže da je bol plemenita istina, kaže da bol trebamo upoznati, dozvoliti da bude, znati živjeti s njom, a ne bježati od nje. Bol (dukkha) je plemenita istina jer nas uči da vidimo pravu prirodu stvarnosti: prolaznost (anicca) i neosobnost iskustva (anata), kaže Buddha.
**S ovom se tezom bavi Gabor Mate u svojoj knjizi “Kada tijelo kaže ne”. Gabor navodi da žrtvujemo svoju autentičnost (iskrenost kako se osjećamo) za vezanost (kako ne bi izgubili primarni odnos – skrbnika ili partnera). Upravo u neiskrenosti prema sebi i neizražavanju svojeg iskrenog osjećaja leži uzrok bolesti.
Tena Rebernjak, instruktorica yoge
Preuzeto sa Atma.hr