Opsjednutost sigurnošću stvara bolesne umove i bolesno društvo

Oslobađanje ljudi od “tereta” slobode kako bi se osjećali sigurno ponavljana je tema u povijesti autoritarizma. Društvo koje obožava sigurnost ujedno i društvo zrelo za tiraniju. Naše se doba možda najbolje može opisati kao DOBA KUKAVICA  –  s obzirom na strah, tjeskobu i nemoć koje većina ljudi pokazuje suočena s čak trivijalnim prijetnjama. Dug život nije nužno dobar život! Tzv. “siguran” život bez izazova i odsutan u avanturi, inertan je i dovodi do odumiranja tijela i uma u ustajalost, ponavljanje, dosadu i stagnaciju. Takav ne živi, već samo postoji. Kada društvo uzdigne sigurnost na položaj vrijednosti prvog reda, sloboda se nužno ponižava na položaj vrijednosti drugog reda koju mogu pogaziti oni koji su na vlasti koji su kroz povijest maskirali tiranske namjere tvrdnjama da žele učiniti društvo sigurnijim. “Čovjek koji nema ništa za što se je spreman boriti, ništa do čega mu je više stalo nego li do njegove osobne sigurnosti, bijedno je stvorenje koje nema šanse da bude slobodno, osim ako tako ne bude stvoreno i zadržano naporima boljih ljudi od njega samog.” – John Stuart Mill


Ako čovjek želi postati heroj, zmija prvo mora postati zmaj: u protivnom mu nedostaje pravi neprijatelj.

Naše se doba nazivalo mnogim stvarima, ali doba kukavica možda ga najbolje može opisati s obzirom na golem strah, tjeskobu i nemoć koje većina ljudi pokazuje suočena s čak trivijalnim prijetnjama.

Nismo generacija koja se hrabro i herojski kreće prema nesigurnoj budućnosti, već se većina ljudi boji budućnosti i daje prednost sigurnosti, udobnosti i lakoći života, pred rizikom, eksperimentiranjem i slobodom.

Ili kako piše sociolog 21. stoljeća Frank Furedi: „Mladi su socijalizirani da bi se osjećali krhko i preplavljeno neizvjesnošću i kao rezultat toga presudna značajka trenutne zapadnjačke verzije ličnosti jest njena ranjivost. Iako društvo još uvijek podržava ideal samoodređenja i autonomije, vrijednosti povezane s njima sve su više nadjačane porukom koja naglašava kvalitetu ljudske slabosti. A ako je ranjivost doista presudna osobina ljudskog stanja, proizlazi da je biti u strahu normalno stanje…“

Obuzetost neizvjesnošću, strah od budućnosti, konceptualizacija sebe kao ranjivog, slabog i krhkog nije recept za pojedinačni ili društveni procvat.

Umjesto toga ovaj način života promovira mentalne bolesti i utire put autoritarnoj vladavini, pa bi svijet imao koristi ako bi više ljudi bilo spremno živjeti samo malo opasnije.

Jer opasnost, kada je nusprodukt ostvarivanja vrijednih ciljeva ili u obrani vrijednosti poput slobode, pravde ili mira, potiče život i kako je rekao rimski povjesničar Tacit “želja za sigurnošću stoji protiv svakog velikog i plemenitog poduhvata”.

Nisu, međutim, sva društva na ljestvici vrijednosti smjestila sigurnost tako visoko kao što to čini moderni Zapad.

Mnoga cvjetajuća društva u prošlosti smatrala su sigurnost sekundarnom vrijednošću i pokazala su izvanrednu sposobnost da riskiraju pred neizvjesnom budućnošću i da pokažu hrabrost i junaštvo u prisutnosti opasnosti.

“Povijesno gledano, neka od najprosperitetnijih društava – drevna Atena, renesansna Italija, Britanija devetnaestog stoljeća – bila su među onima koja su bila najviše orijentirana na eksperimentiranje i preuzimanje rizika.“

Uzimajući suprotan pristup i pokazujući snažnu sklonost sigurnosti prema preuzimanju rizika, razvoj ljudskog potencijala nije aktualiziran, već zakržljao.

Da bi se razvio na individualnoj razini i napredovao kao vrsta, istraživanje nepoznatog i eksperimentiranje s novim načinima interakcije sa svijetom nužno je, a to podrazumijeva preuzimanje rizika i suočavanje s opasnošću.

Ali takvu je cijenu potrebno platiti jer je alternativa stagniranju u granicama neprestano sve uže zone udobnosti, nazadovanju u tijelu i umu i žrtvi anksioznih poremećaja, depresije ili drugih bolesti očaja.

Daljnja mana pristupa budućnosti koji snažno favorizira sigurnu cestu je ta što stvara plodno tlo za tiransku, ili čak totalitarnu vladavinu, jer kao što je slavno izjavio Alexander Hamilton: “da bi bili sigurniji, konačno postaju spremni riskirati biti manje slobodni “.

Kada društvo uzdigne sigurnost na položaj vrijednosti prvog reda, sloboda se nužno ponižava na položaj vrijednosti drugog reda koju mogu pogaziti oni koji su na vlasti koji su kroz povijest maskirali tiranske namjere tvrdnjama da žele učiniti društvo sigurnijim.

Stvar je još gora ako društvo socijalizira ljude da se boje budućnosti i preplave ih neizvjesnošću, mase će to pozdraviti, ili će otvoreno pozvati autoritete da ih zaštite, ili kako Furedi primjećuje: “Oslobađanje ljudi od tereta slobode kako bi se osjećali sigurno ponavljana je tema u povijesti autoritarizma”.

S obzirom na to da je društvo koje obožava sigurnost ujedno i društvo zrelo za tiraniju, na onima koji favoriziraju slobodu ovisi herojskiji pristup životu.

Jer kad prijeteći oblaci autoritarne vladavine zamrače horizont, osim ako više ljudi bude spremno riskirati i suočiti se s opasnošću u službi vrijednosti kao što su sloboda, pravda, mir i socijalna suradnja, stisak tirana samo će se učvrstiti, ili kako je rekao John Stuart Mill: “Čovjek koji nema ništa za što se spreman boriti, ništa do čega mu je više stalo nego li do njegove osobne sigurnosti, bijedno je stvorenje koje nema šanse da bude slobodno, osim ako tako ne bude stvoreno i zadržano naporima boljih ljudi od njega samog “.

Kao uzore zadatka herojskog življenja možemo gledati u drevnim Grcima, civilizaciji koja je ispravno smatrala sigurnost sekundarnom, a ne primarnom vrednotom i koja je preuzimanje rizika i suočavanje s opasnošću smatrala moralno hvalevrijednom: “Opasnost, napisao je Albert Camus, muškarce čini klasičnim, a sva veličina, uostalom, temelji se na riziku”.

Friedrich Nietzsche također je bio pobornik ovog klasičnog pristupa životu i hvalio je Perikla, atenskog vođu koji je u svom poznatom pogrebnom govoru proslavio Atenjane “ravnodušnošću i prezirom prema sigurnosti, tijelu i životu”.

Suprotstavite ovo modernom svijetu, gdje, parafrazirajući autora Christophera Cockera, “… mi imamo tendenciju da se lišimo (hrabri preuzimači rizika koji potiču sigurnost) punine svog života kako bismo podržali svoju malenkost”.

Srećom, ne trebamo čekati da političari donesu zakonodavstvo kojim se odobrava hrabriji pristup životu, samo trebamo živjeti na takav način.

Neizvjesnu budućnost trebamo gledati ne samo kao izvor prijetnji, već i kao nadu i priliku, a preuzimanje rizika moramo smatrati opravdanim u obrani njegovanih vrijednosti ili u težnji za vrijednim ciljevima.

Degradirajući sigurnost na pravo mjesto kao sekundarnu vrijednost, prestat ćemo živjeti kao bespomoćni pijun kojeg autoritet mora maziti od mladosti do starosti i vratit ćemo mu sposobnost oblikovanja tijeka našega života.

Mi ćemo psihološki sazrijeti i postati bolje opremljeni za suočavanje sa svime što donosi budućnost, jer kako objašnjava Nietzsche: “Opasnost nas sama upoznaje s vlastitim resursima: našim vrlinama, našim oklopom i oružjem, našim duhom i tjera nas da budemo jaki. Prvo načelo: osoba mora biti jaka – inače nikada neće postati jaka”.

Iako vam preuzimanje većih rizika i koketiranje s opasnošću može skratiti život, korisno je zapamtiti da dug život nije nužno dobar život.

Siguran život bez stvarnih izazova i odsutan u avanturi, inertan je i dovodi do odumiranja tijela i uma u ustajalost, ponavljanje, dosadu i stagnaciju – takav ne živi, već samo postoji, ili kako je to rekao rimski stoik Seneka: “… nema razloga da mislite da je bilo koji čovjek dugo živio jer ima sijede dlake ili bore, nije dugo živio – dugo postoji”.

Osim toga, pomažući čovjeku da živi potpunije, hrabra spremnost na rizik i koketiranje s opasnošću može nas pretvoriti u velikog dobročinitelja čovječanstva.

Sve dok su vrijednosti koje nas vode i ciljevi kojima težimo plemeniti i potiču život, hrabrost otkriva brižni stav za dobrobit drugih.

Jer za razliku od kukavice koja se brine prvenstveno za vlastitu sigurnost i koja zahtijeva da se svi ostali prilagode njegovim ili njezinim neurotičnim načinima, junak je spreman riskirati život i tijelo u službi vrijednosti koje pokreću društvo naprijed ili kao što je Alasdair MacIntyre napisao u Nakon vrline: Studija i moralna teorija: “Ako netko kaže da mu je stalo do neke osobe, zajednice ili razloga, ali nije voljan riskirati štetu ili opasnost u njegovo ili njezino ime, dovodi u pitanje istinitost svoje brige i skrbi. Hrabrost, sposobnost riskiranja štete ili opasnosti za sebe, ima svoju ulogu u ljudskom životu zbog ove povezanosti s brigom i skrbi “.

Ako, dakle, želimo ispunjen život, brigu o svom mentalnom zdravlju i brigu o budućnosti našeg društva, moramo djelovati hrabro i ne klanjati se pred oltarom sigurnosti.

Moramo riskirati u službi vrijednosti koje promiču život, a ne se pridržavati stava da je dobar život siguran život.

“Jer vjerujte mi! Napisao je Nietzsche – tajna ubiranja od postojanja najveće plodnosti i najvećeg užitka je: živjeti opasno! Izgradite svoje gradove na padinama Vezuva! Pošaljite svoje brodove u neistražena mora! … Uskoro će proći doba kada biste se mogli zadovoljiti životom skrivenim u šumama poput stidljivih jelena!”

Izvor: You Tube kanal Academy of Ideas / Prijevod: ATMA

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *