Napredovali smo. Samo još ne znamo kamo.
Perilica pere, sušilica suši, automobil nas vozi, računalo računa, umjetna inteligencija piše. Sve nam štedi vrijeme. Čovjek bi očekivao da ćemo se od silne uštede konačno malo izležavati. Ali nemamo kad.
Očito nam je netko provalio u vremensku štedionicu.
Ili smo sami potrošili sve što smo uštedjeli, pa još uzeli kredit.
Naletio sam na razmišljanje o davnim ljudima koji su, između lova i skupljanja hrane, navodno imali mnogo vremena za druženje, stvaranje i gledanje u vatru. Autor je prošlost malo uredio kao turistički prospekt za pećinu s pogledom. Ne bih baš rezervirao smještaj. Ali pitanje koje postavlja vrijedi i bez idealnog praljudskog godišnjeg odmora: zašto nam sve veća učinkovitost tako rijetko donese osjećaj da smo za danas završili?
Možda zato što, čim nešto dosegnemo, pomaknemo ono „dovoljno”.
Imamo stan, ali trebalo bi veći. Imamo automobil, ali ovaj novi ima nešto što našem nedostaje. Ne znamo baš što, ali reklama zna. Imamo odjeću, ali ne ovu sezonu. Imamo telefon koji radi, što je danas gotovo neugodno priznati kao razlog da ga zadržimo.
Pa radimo više da bismo kupili više, a onda radimo još malo da bismo održavali sve što smo kupili. Garaža dobije još kvadrata, dan i dalje tvrdoglavo ima dvadeset četiri sata.
Da budem pošten, nisam neki reprezentativni primjer čovjeka kojeg je ta utrka samljela. Uglavnom radim što volim, dosta odlučujem kada ću raditi i imam vremena za život. Kad nešto obećam, onda to i odradim. Povremeno me birokracija uhvati za nogavicu, čisto da ne pomislim kako sam potpuno pobjegao.
Takav izbor osjeti se na žiro računu. Ali osjeti se i u danu. Meni računica odgovara.
Zanimljivo je kako manji prihod odmah prepoznajemo kao gubitak. Za izgubljeno popodne, propušten razgovor ili godine provedene u poslu koji preziremo nemamo tako precizan izvod. Banka javlja kad ode pedeset eura. Kad ode još jedan tjedan života, nema obavijesti.
Ali tu priča tek postaje neugodna. Jer moja letvica ne određuje samo koliko ću raditi. Određuje i što ću raditi, što ću kupovati i koliko će druge koštati ono što sam sebi priuštio.
„Pošteno sam zaradio i uredno platio.”
Dobro. Samo, kome si sve platio?
Prodavatelju jesi. Državi možda također. Ali na računu nema rubrike za ono što je uzeto iz zajedničkog svijeta, za posljedice koje ostaju iza proizvoda i za dio posla koji smo prebacili budućim generacijama.
Ferrari može biti potpuno otplaćen, a djeca svejedno naslijediti dio njegova računa. Bez ključeva.
To što nešto možemo nije osobito uvjerljiv dokaz da je to u redu. Inače bismo moral mogli zamijeniti popisom tehničkih mogućnosti. Za kupnju bi bila dovoljna kartica, za opravdanje stanje računa.
„Mogu si priuštiti” govori nešto o mojoj platežnoj sposobnosti. O razumnosti moje odluke još nismo razgovarali.
Tu i pošten posao može imati nepošten saldo. Sve uredno, legalno, s računom i jamstvom, a ipak uzimamo više nego što vraćamo. Krađa od planeta ima tu praktičnu prednost da planet ne dolazi osobno na šalter prijaviti nestanak.
Zato napredak zaslužuje malo ozbiljnije pitanje od toga koliko smo toga proizveli i koliko brzo možemo dobiti još.
Možemo li zahvaljujući njemu bolje živjeti, manje iscrpljivati sebe i ostaviti nešto iza sebe što nije samo obaveza čišćenja?
I znamo li uopće stati kad imamo dovoljno?
Jer ako svaku novu mogućnost pretvorimo u novu potrebu, svaki slobodan sat u novi zadatak i svaki višak novca u dodatnu potrošnju, onda je teško reći kamo smo stigli.
Ali možemo provjeriti brzinu.
Na instrumentnoj ploči Ferrarija.