Dva starija gospodina sjede na klupi.

Trčiš li još za ženama?
– Trčim. Malo sporije, ali nije to problem.
– Nego što je?
– Više se ne sjećam zašto trčim.

Taj vic mi je posljednjih dana nekoliko puta pao na pamet dok sam gledao zgodne žene kako prolaze.

Da se odmah razumijemo: još uvijek primijetim lijepu ženu. Lice, držanje, pokret, energiju, način na koji nosi sebe. Ponekad se čovjek jednostavno divi, otprilike kao kad vidi lijep cvijet, dobar pejzaž ili automobil koji mu se sviđa, ali nema ni najmanju namjeru ukrasti ga s parkirališta.

A ponekad se pojavi žena koja možda nije najljepša u prostoriji, barem ne prema trenutačno važećim građevinskim propisima ljepote, ali ima ono nešto.

To „nešto“ vrlo je nezgodna mjerna jedinica.

Ne može se izvagati, izmjeriti ni uredno objasniti. Netko će vidjeti pogled, netko pokret, netko glas, netko inteligenciju, netko rupicu na obrazu. Jedna osoba prođe pokraj nas kao reklamni pano, a druga pomakne nešto unutra iako objektivno nema ništa što bi komisija trebala posebno bodovati.

I tada se pojavi želja.

Samo što danas više nisam siguran što ta želja zapravo želi.

Seks?

Dodir?

Blizinu?

Potvrdu da sam još živ?

Potvrdu da sam još poželjan?

Znatiželju što bi se dogodilo kada bismo se približili?

Ili sve navedeno, uz mogućnost ponavljanja aktivnosti ako evaluacija pokaže zadovoljavajuće rezultate?

Seks nije uvijek značio isto

Skloni smo o vlastitoj seksualnosti govoriti kao da je riječ o nepromjenjivoj osobini:

Ja sam takav. Mene privlači ovo. Meni seks znači ono.

Ali čovjek koji je želio seks s osamnaest, dvadeset pet ili četrdeset godina nije ista osoba. Nema iste strahove, isto tijelo, isto samopouzdanje, iste potrebe ni jednaku količinu strpljenja za tuđe gluposti.

Mijenjaju se partneri, ali mijenja se i onaj koji ih bira.

Kad se vratim dovoljno daleko, prvo razdoblje mogao bih nazvati adolescentskom hiperprodukcijom.

Program je bio otprilike: daj što daš, samo daj.

To danas može zvučati površno, ali tada nije bilo samo pitanje nagona. Seks je bio način razbijanja kompleksa. Ako me netko želi, možda ipak nisam toliko ružan, čudan, nepoželjan ili nevažan koliko sam ponekad vjerovao zbog prišteva, krivih nogu, velikog nosa (često preuveličano u glavi).

Tako je lijepo kad te netko želi.

Ta rečenica ne prestaje vrijediti ni kasnije, samo s vremenom valjda postanemo malo izbirljiviji oko toga tko nas želi, zašto nas želi i što namjerava učiniti s tom informacijom.

U mladosti tuđa želja može djelovati gotovo kao potvrda o tehničkoj ispravnosti:

Pregledan. Zadovoljava. Može natrag u promet.

Problem nastaje kad čovjek počne ovisiti o toj potvrdi. Tada više ne bira osobu zato što je želi, nego zato što mu treba netko tko će nakratko utišati vlastitu sumnju.

Seks može liječiti komplekse.

Ali samo privremeno.

Ako je rupa dovoljno duboka, u nju može stati impresivan broj partnera, a da se razina samopouzdanja jedva pomakne.

Paket koji se navodno mora uzeti

Nakon faze dokazivanja obično stiže ozbiljniji društveni program.

Treba pronaći partnericu. Jednom se skrasiti.

Napraviti dijete. Osnovati obitelj.

Kupiti nešto s dovoljno soba da u njima svi mogu zasebno šutjeti.

Ne tvrdim da je obitelj loša ideja. Mnogim ljudima to je iskrena želja i važan izvor smisla. Problem nastaje kad čovjek preuzme taj životni paket zato što misli da se to jednom mora, jer je „ideja nasljedna”, a ne zato što ga stvarno želi.

Mi često ne razlikujemo vlastitu želju od dobro uvježbane društvene naredbe.

Ako dovoljno puta čuješ da bi „jednog dana“ trebao imati djecu, počneš misliti da je to unutarnji glas. Ako dovoljno dugo gledaš isti model odnosa, možeš ga krenuti graditi prije nego što provjeriš želiš li uopće živjeti unutra.

Tako seks prestaje biti samo dodir ili zadovoljstvo.

Postaje građevinski materijal.

Njime se gradi veza, obitelj, identitet odrasle osobe i slika normalnog života. U krevet odjednom legnu partneri, roditelji, običaji, očekivanja, nedjeljni ručkovi i nekoliko generacija ljudi koji imaju vrlo jasnu predodžbu o tome što biste vas dvoje trebali raditi.

Prilična gužva.

Meni se taj projekt u nekom trenutku raspao jer sam morao priznati nešto prilično jednostavno: nisam baš neki klasični obiteljski tip. Uživam u drugačijim životnim društvenim zadaćama.

Nije to tragično saznanje. Mnogo je tragičnije desetljećima glumiti ulogu za koju si od početka bio pogrešno podijeljen.

Promijeniš život, ali stari scenarij dođe za tobom

Nakon toga može doći faza slobode.

Gradiš sebe drukčije. Postaješ samostalniji, kreativniji, slobodniji. Barem tako voliš misliti.

Onda se jednog dana uhvatiš kako se svađaš kao tvoji roditelji.

Braniš se njihovim rečenicama. Prekidaš odnos njihovim pokretima.

Na svoju novu pozornicu dovukao si staru predstavu, samo si promijenio kostime i rasvjetu.

Obiteljski obrasci imaju neobičnu sposobnost preživljavanja. Možemo ih godinama kritizirati, analizirati i zaklinjati se da nikada nećemo biti takvi, a onda ih u pravom trenutku izvadimo iz džepa kao provjeren alat.

Nije problem samo u tome kakve partnere biramo.

Važno je i koja verzija nas ih bira.

Nekad nas privuče osoba koja potvrđuje poznati obrazac, čak i kad je taj obrazac loš. Poznato se često lažno predstavlja kao sigurno. Kaos koji prepoznajemo može nam djelovati domaće, dok nas mir ponekad zbuni jer ne znamo što bismo s njim.

Seksualna biografija zato nije samo popis ljudi s kojima smo spavali.

To je arhiv osoba koje i kakve smo tada bili.

A što mi seks znači danas?

Danas mi nije osobito važan „seks kao pražnjenje”.

Nemam ništa protiv pražnjenja. Čovjek ne mora od svake tjelesne funkcije praviti filozofski simpozij. Ali ako već u susret uključujemo cijelu drugu osobu, zanima me nešto više od uspješno odrađene hidraulike i samo jednog njenog dijela, organa.

Zanima me dodir.

Ne dodir kao tehnička radnja, nego sposobnost da se osjeti druga osoba. Netko može znati cijeli priručnik, a dodirivati kao da sastavlja ormar iz kutije. Drugi možda nema međunarodni certifikat, ali osjeti disanje, napetost, tempo, sitnu reakciju tijela i trenutak kad ne treba ništa popravljati.

Tehnika ne smeta.

Ali tehnika bez prisutnosti samo je bolje organizirana usamljenost.

Danas mi seks znači umjetnost dodira i nježnosti. Znači da smo oboje tamo. Ne želim se izgubiti u drugoj osobi, jer se u seksu ipak trebam. Ne treba mi bijeg od sebe, nego intenzivnija prisutnost u sebi, uz nekoga tko je jednako prisutan.

Dobar seks ne završava prazninom. Naprotiv.

Ostaje nježnost. Dok su neki odnosi i ONS previše – ako je bilo dobro, tko sam ja da se branim od repete? 😉

 

Želimo li osobu ili osjećaj koji ona u nama izazove?

Seks može značiti mnogo više od samog seksa.

Istraživači Cindy Meston i David Buss prikupili su čak 237 različitih razloga zbog kojih su ljudi navodili da ulaze u seksualne odnose: od užitka, privlačnosti i ljubavi do potvrde vlastite vrijednosti, znatiželje, osvete, društvenog pritiska ili želje da zadrže partnera. Razlozi su se mogli svrstati u šira područja tjelesnih potreba, emocionalnih motiva, postizanja nekog cilja i nesigurnosti.

Dakle, kad kažemo „želim seks“, možda govorimo:

Želim biti dodirnut.

Želim prestati biti sam.

Želim da me netko izabere.

Želim potvrdu da još vrijedim.

Želim osjetiti moć.

Želim se pomiriti.

Želim zaboraviti.

Želim se zabaviti.

Želim pripadati.

Želim dijete.

Želim dokazati da još mogu.

Želim konačno osjetiti nešto.

Sve se to prodaje pod istim nazivom, iako su proizvodi prilično različiti.

Zato dvije osobe mogu pristati na isti seksualni odnos, a da zapravo ulaze u dvije potpuno različite priče.

Jedna misli da se dogodila lijepa noć.

Druga misli da je započelo novo životno poglavlje.

Jedna traži dodir.

Druga potvrdu.

Jedna želi jutarnju kavu.

Druga već u glavi premješta namještaj u zajedničkom stanu.

Problemi često ne nastaju zato što je netko lagao, nego zato što nitko nije provjerio govore li istim jezikom.

Autonomija nije hladnoća

Danas mi najviše odgovara ideja odnosa dan po dan.

To ne znači: nije me briga, vidimo se dok mi je zgodno.

Znači: nemojmo unaprijed izmišljati sudbinu i zatim jedno drugo uguravati u nju. Nerealna (pred)očekivanja izazivaju razočarenja i ružne prekide.

Poštovanje partnera za mene uključuje slobodu, iskrenost i vjernost dogovoru. A sve to istodobno znači i poštovanje sebe.

Nježnost nije punomoć.

Seks nije potpis na ugovoru o preuređenju života.

Bliskost ne znači da druga osoba smije odlučiti kako ćemo živjeti za pet godina, što ćemo željeti ili u koga ćemo se navodno pretvoriti kad nas ljubav dovoljno omekša.

Istraživanja seksualne motivacije razlikuju seks koji proizlazi iz vlastite želje, užitka i osobnih vrijednosti od seksa u koji se ulazi zbog pritiska, obveze, krivnje ili straha od gubitka partnera. Autonomniji razlozi povezani su s većim osjećajem intimnosti, želje i zadovoljstva, dok seks iz pritiska češće ostavlja lošiji trag.

To ne znači da svaka seksualna radnja mora doći iz dubine autentične duše uz zvuk tibetanske zdjele.

Ponekad je čovjek naprosto raspoložen.

Ponekad mu se ne da, ali se putem predomisli.

Ponekad želi razveseliti partnera i u tome iskreno pronađe vlastito zadovoljstvo.

Ključna razlika nije u tome jesmo li krenuli s identičnom razinom želje. Razlika je osjećamo li da smo slobodno prisutni ili samo izvršavamo partnersku obvezu kao da očitavamo brojilo.

Kad zdravlje upali lampicu rezerve

Postoji još jedan sloj koji nije lako priznati bez opasnosti da zazvuči kao traženje aplauza.

Kad se zdravlje jednom ozbiljno uruši, promijeni se odnos prema tijelu.

Tijelo više nije neutralna ambalaža koju vučemo kroz život. Postane mjesto borbe, oporavka, ograničenja i ponovnog upoznavanja.

Možemo iz svega izaći mentalno jači. Možemo znati da smo danas bolji, stabilniji i zanimljiviji ljudi nego prije. Ali prolaznica u trgovini ne vidi naš duhovni razvoj, sve naučene lekcije i herojsku unutarnju biografiju.

Vidi sijede vlasi, trbuh i čovjeka koji predugo proučava deklaraciju na proizvodu.

Zato interes druge osobe može upaliti malu lampicu:

Još sam ovdje. Još me se može vidjeti i poželjeti.

To nije temelj samopouzdanja, ali je ugodan bonus.

Već sam interes ponekad malo napuni bateriju. Ne znači da s tom osobom želimo odnos, seks ili razmjenu ključeva. Biti poželjan i željeti nekoga nisu ista stvar.

Nekada mi je bilo važno da me netko želi.

Danas mi je važno i tko me želi, sviđa li se ta osoba meni i što bismo uopće mogli napraviti s tom uzajamnom željom.

To se možda zove sazrijevanje.

A možda samo lijenost uz opasno podignute kriterije.

Nisam potpuno siguran bih li ih i sam svoje prošao.

Kriteriji ili zaštitna ograda?

S godinama čovjek često postaje izbirljiviji.

Ne nužno zato što misli da je savršen, nego zato što je konačno shvatio koliko mira košta pustiti pogrešnu osobu blizu.

U mladosti nas sama privlačnost može povući dovoljno snažno da sve ostalo odlučimo riješiti poslije.

Poslije smo pametniji.

Ili barem imamo opširniji obrazac za procjenu rizika.

Privlačnost se pojavi, a zatim unutarnja carinska kontrola počne pregledavati dokumente. Jesu li naši životni stilovi uopće spojivi? Hoće li ovaj susret donijeti nježnost ili otvoriti radno mjesto stalnog psihologa, vatrogasca i kriznog menadžera?

Nitko nije bez problema.

Niti treba biti.

Bitna je razlika između osobe koja ima svoje probleme i osobe koja ih donese u odnos kao zajednički projekt, bez pitanja želiš li u njemu sudjelovati.

Voljan sam pomoći. Ali veza nije stalni workshop.

I upravo zato mi je danas važnije da odnos uključuje uzajamnost. Da mogu sudjelovati u njezinim idejama, ona u mojima, da jedno drugome proširujemo život umjesto da ga sužavamo. A ako se putem i „polegnemo”, tim bolje.

Ono što ostane poslije

Možda najbolji odgovor na pitanje što nam seks znači nije ono što osjećamo prije njega, nego ono što ostane poslije.

Praznina?

Olakšanje?

Samopouzdanje?

Nelagoda?

Želja da osoba što prije ode?

Želja da ostane?

Nježnost?

Istraživanja o ponašanju nakon seksa povezuju kvalitetu i trajanje nježnosti nakon odnosa sa seksualnim i partnerskim zadovoljstvom. Naravno, ne znači da će dodatnih sedamnaest minuta maženja automatski popraviti lošu vezu. Ali pokazuje da seks za mnoge ljude ne završava samim orgazmom; vrijeme nakon njega važan je dio povezivanja.

Meni nakon dobrog seksa ostaje nježnost.

Možda je upravo to odgovor koji sam tražio.

Seks mi danas nije prvenstveno dokaz, osvajanje, društvena obveza ni završena programska aktivnost.

On je mogućnost da kroz dodir osjetim sebe i drugu osobu. Da se osjetim živim, prisutnim i poželjnim, ali bez potrebe da izgubim sebe ili potpišem ugovor s budućnošću.

Sutra može postati nešto više.

A može ostati lijep susret.

Dan po dan, uz poštovanje partnera i sebe.

Zašto onda još „trčim za ženama”?

Možda djed iz vica nije zaboravio zašto trči.

Možda je samo shvatio da stari odgovor više ne vrijedi.

Nekad trčimo da bismo osvojili.

Nekad da bismo dokazali da možemo.

Nekad zato što se bojimo ostati sami.

Nekad zato što smo naučili da se tako mora.

A ponekad nam više nije važna sama utrka.

Čekamo osobu zbog koje bismo poželjeli ustati s klupe.

Ne zato da je posjedujemo, uhvatimo ili uklopimo u plan.

Nego da vidimo kamo možemo zajedno, makar krenuli polako.

I da se napokon pitamo:

Kad poželim seks, želim li doista seks – ili ono što se nadam da ću kroz njega osjetiti?