Kad oprost postane suučesnik

Živimo u vremenu u kojem smo, sasvim opravdano, vrlo osjetljivi na prava čovjeka.

Pravo na obranu. Pravo na drugu priliku. Pravo na rehabilitaciju. Presumpcija nevinosti. Pravo da te država ne samelje samo zato što može.

Sve su to civilizacijska dostignuća. Ne treba se vraćati u vrijeme kad se problem rješavao stupom na trgu i kamenjem iz susjedstva.

Ali postoji jedno neugodno pitanje:

A gdje u toj priči počinju prava drugih? Gdje prestaje zaštita počinitelja i počinje zaštita nas ostalih? Moguću žrtvu.

Jer ponekad toliko pažljivo štitimo počinitelja da zaboravimo čovjeka koji će možda sutra platiti račun naše popustljivosti.

Netko deset puta vozi pijan, bez dozvole ili pod zabranom.

Uhvatimo ga. Udarimo mu packe. Kaznimo ga. Pustimo ga.

Uhvatimo ga opet. On obeća da „neće više”. I opet…

I tako sve dok jednoga dana na zebri ne bude netko tko nije sudjelovao ni u jednom od prethodnih postupaka. Možda vaše dijete?

Tek onda ćemo svi ozbiljno klimati glavom i pitati:

Kako je ovo bilo moguće?

Pa… bilo je moguće već devet puta.

Ne treba svaki prometni prekršitelj završiti na Golom otoku. Ali ako čovjek uporno dokazuje da automobil doživljava kao rekvizit iz Mad Maxa, možda mu više ne treba jedanaesta prilika da pokaže kako je sazrio.

Možda mu jednostavno više ne treba automobil. Ili bilo koje prijevozno sredstvo.

Humanost prema kome?

Isto vrijedi za puno ozbiljnije stvari.

Piromana možemo pokušati razumjeti, liječiti i rehabilitirati.

Ali nakon pet požara bilo bi zgodno učiniti nešto i za šumu (slučaj u Istri).

Jer humanost prema počinitelju ne smije postati antihumanost prema budućem oštećenom.

To vrijedi za nasilnike, silovatelje, objesne vozače, piromane, ali i za puno svakodnevnije oblike bahatosti.

Recimo glisiranje među kupačima.

Možda čovjek nije zao. Možda voli djecu, pse i mamu zove svake nedjelje.

Ali ako sa stotinama konja proleti kroz plićak u kojem ljudi plivaju, meni nije presudna njegova unutarnja dobrota. Presudan je propeler.

Ne moramo čekati mrtvog kupača da zaključimo da je nešto bilo opasno.

Tu postoji važna razlika između kazne kao osvete i kazne kao zaštite.

Osveta kaže:

Napravio si nešto loše pa želimo da patiš.

Zaštita kaže:

Pokazao si da ozbiljno ugrožavaš druge pa ćemo ti onemogućiti da to nastaviš.

To nije isto.

Kad kriminal dobije cjenik

A onda imamo aktualnu priču s otpadom u Gospiću.

Deseci tisuća tona otpada na krškom području.

To se ne iskrca slučajno.

Ne ispadne ti iz džepa dok tražiš ključeve.

Netko mora organizirati kamione, prijevoz, ljude i lokaciju. Netko mora napraviti računicu i zaključiti da mu se posao isplati.

I tu dolazimo do možda najvažnije stvari:

Ako se nakon kazne kriminal još uvijek isplati, kazna nije kazna. To je tarifa.

Ako zaradiš milijune, napraviš ogromnu štetu, platiš kaznu i na kraju ti još nešto ostane – država ti nije rekla:

„Ne smiješ.“

Dala ti je cjenik.

A račun za sanaciju vrlo lako završi kod građana.

Onaj koji je poštovao pravila plaća porez kojim se popravlja ono što je drugi napravio kršeći pravila.

Zgodan poslovni model. Iako, možda, malo jednostran.

Koliko prilika dugujemo?

Naravno da ljudi griješe.

Netko napravi glupost s dvadeset godina i nikad je više ne ponovi. Netko u afektu učini nešto zbog čega se kaje cijeli život. Netko doista zaslužuje drugu priliku.

Društvo bez druge prilike bilo bi strašno društvo.

Ali društvo bez posljedica možda je još gluplje.

Jer između druge prilike i desetog recidiva nalazi se prilično širok prostor.

Čovjeku možemo oprostiti.

Možemo ga liječiti, rehabilitirati, educirati i vratiti u zajednicu.

Ali nismo dužni pri svakom pokušaju rehabilitacije založiti tuđi život kao jamstvo.

Pravo počinitelja na novu priliku ne može biti neograničeno pravo da netko drugi postane pokusni kunić te prilike.

To možda zvuči strogo? Ili vam zvuči humano.

Samo smo humanost navikli gledati iz jednog smjera.

A onda demokracija

I konačno dolazimo na sklizak teren.

Ako od čovjeka tražimo odgovornost kad vozi automobil, upravlja brodom, vodi tvrtku ili rukuje opasnim stvarima – koliko odgovornosti tražimo kad svojim glasom sudjeluje u upravljanju državom?

Za vozačku moraš nešto naučiti. Za gliser postoje pravila.

Za mnoge poslove trebaju škole, licence i ispiti.

A za odlučivanje o tome tko će upravljati milijardama, zdravstvom, školama, policijom, vojskom i zakonima dovoljno je da napuniš osamnaest. I uvališ nekoga (isto bez „vozačke”) u Sabor.

Zvuči malo neobično kad se tako napiše.

Ne tvrdim da treba uvesti ispit za birače.

Još manje bih volio vidjeti tko bi sastavljao pitanja.

Vlast ionako ima dovoljno načina da bira svoje birače. Ne treba joj dati još i gumicu.

Ali pitanje ostaje:

Je li demokracija samo pravo ili podrazumijeva i odgovornost?

Jer formalno svi imamo jedan glas.

Samo neki uz svoj glas imaju televiziju, portal, milijune za kampanju, lobiste i prijatelja kojem ministar diže slušalicu.

Pa se onda čovjek sjeti one stare zločeste dosjetke:

Da glasanje može nešto promijeniti, odavno bi ga zabranili.

Naravno da može nešto promijeniti. Zato ga još nisu zabranili.

Ali možda smo toliko zauzeti pitanjem imamo li svi pravo glasa da puno rjeđe pitamo koliko stvarne moći ima čiji glas.

I tako se vraćamo na početak.

Problem nije što smo postali previše humani.

Problem nastaje kad humanost zamijenimo odsustvom odgovornosti.

Kad recidivistu damo novu priliku, a rizik prepustimo prolazniku.

Kad zagađivaču ostavimo zaradu, a građanima sanaciju.

Kad slobodu shvatimo kao pravo da radiš što hoćeš, a posljedice kao problem nekoga drugoga.

Možda nam zato ne treba manje humanosti.

Možda nam samo treba malo više humanosti prema onima koji nisu ništa skrivili.

 

 

##############

 

#odgovornost, kazna, recidivisti, pravosuđe, sigurnost, piromani, promet, opasni otpad, demokracija, društvena odgovornost, zaštita građana, Gospić, humanost