S umornim uzdahom, zaklopila sam svoj Macbook, odgurnula tapecirani stolac od stola i sjela na trenutak, u slabo osvijetljenoj, tihoj dnevnoj sobi.

Ispred prednjih prozora, svijetlile su zvijezde koje su se poput dragulja raspršile na crnom baršunastom nebu, usred tamnih obrisa drveća. Prošlo je moje uobičajeno vrijeme za spavanje, a moja dva terijera spavala su sklupčana zajedno na kauču. Osjetila sam ne samo umor, već i uznemirenje. Zbunjenost i zujanje.

Provela sam online više vremena nego obično u posljednjih nekoliko tjedana, radila na proširenju svoje “mreže” i na izgradnji moje autorske platforme. To je jedan aspekt suvremenog života koji, iskreno – mrzim.

Mislim da je velika većina sadržaja na društvenim mrežama nevjerojatno površno i nudi malo hrane za dušu. Kao i na televiziji, to je uglavnom junk food – punjenje s praznim kalorijama, lišenih hranjivih tvari. I baš kao rafinirani šećer u obrađenoj ​​i brzoj hrani, to nevjerojatno stvara ovisnost.

Zbog angažmana u časopisu i drugim internetskim izdanjima, svaki dan provodim dosta vremena na računalu, gledajući razne profile na „Facebooku“ i  “Twitteru”. Kao i četkanje mojih zubi ili vježbanje, to je nešto što radim, jer mi je jasno da moram, a ne zato što uživam ​​u tome.

Ironija je ovo: što se vaša mreža više širi, više ćete vremena provoditi na njoj, jer ima više sadržaja za prikazati.

Sinoć, nakon što sam provela više od sat vremena na Twitter-u, uvučena u prazninu “praćenja”, gledanja tuđih profila i pisanja članaka – unatoč kasnom satu i mom umoru, osjetila sam neobično uznemirenje. Sjedeći u stolici, promatrajući moja dva draga terijera sklupčana zajedno, razmišljala sam o ravnoteži. Ili bolje rečeno, o njenom nedostatku.

Ja sam umjetnik i iscjelitelj i odlučila sam da ne želim sat(e) prije spavanja provesti na društvenim mrežama. Radije bih se sklupčala u fotelji uz dobru knjigu ili sjedila na mom indijanskom tkalačkom razboju.

Primjetila sam da kad idem u krevet nakon sati provedenih na internetu, moji snovi su nemirni i nervozni. Možda je to zbog umjetnog svjetla od ekrana računala koje utječe na epifizu i otežava proces padanja u san. Možda je to zbog konstantne, rapidne stimulacije očnog živca zbog aktivnog korištenja računala.

Ili jednostavno može biti da moj um ponavlja razne sadržaje koje sam pročitala prije spavanja. Bez obzira na uzrok, ne padam u dubok, miran san u kojem normalno uživam kad odem na spavanje nakon čitanja dobre knjige ili slušanja glazbe.

Društvene mreže ne hrane moju dušu, one me samo zaokupljaju. Dakako, kao što možete pronaći prekrasne sjajne školjke kada dugo hodate po plaži, tako postoje i inspirativni članci i postovi koji nadahnjuju.

Ipak i dalje postoji mentalna potraga, a moja zdravorazumska duša preferira ono što me uzemljava u senzualnom, taktilnom, sadašnjem trenutku “stvarnog svijeta”.

Kada život ode predaleko prema stvarima koje ne pružaju dovoljno duhovne hrane, nešto počne nedostajati. Mi se počnemo osjećati nemirno i nepovezano. Previše lako možemo biti pogođeni s tom kugom modernog života – nedostatkom smisla i prazninom.

Distrakcije poput društvenih medija (to, također, uključuje televiziju i internet) lako nas odvlače od našeg duševnog rada. Koristeći samo naš pretjerano dominantan osjećaj vida za čitanje zaslona, ​​naša ostala osjetila postaju tupa i neosjetljiva u drugim trenucima.

Umjesto da nastanjujemo naša tijela, mi se jednostavno skrivamo u našim glavama.

Na uskom drvenom stolu pored prozora, svijeća od pčelinjeg voska je izgorjela. Sjedeći u stolici, gledajući kroz staro, tanko staklo, promatrajući siluetu svoje bake i veliki čempres u dvorištu, odlučila  sam dvije stvari.

Ako ću provesti jedan sat online svaki dan, to onda moram nadoknaditi ili uravnotežiti tako što ću povećati količinu vremena koje provodim u šetnji sa psima, na otvorenom. Također, moram ponovno početi vježbati yogu. Neophodno je usredotočiti se na stvari koje hrane tijelo i dušu kako bi postigli ravnotežu.

Isto tako, odlučila sam raditi na svojoj platformi nakon večere, umjesto kasnije u noći, tako da mogu provesti sate prije odlaska u krevet s knjigom. Ili sjediti vani na trijemu, zamotana s mekim šalom oko vrata i promatrati svjetlucanje zvijezda, dok uživam u mirisima čempresa i mora.

Moj dan počinjem s tihom jutarnjom rutinom – bosa pozdravljam zoru, skuham šalicu čaja, zapalim svijeću i smolu tamjana i napišem nekoliko stranica u moj dnevnik. Zašto onda ne bih željela večernju rutinu koja bi jednako hranila dušu?

Ja sam osoba koja je duboko usredotočena na male, obične načine na koje kultiviramo dušu, najdublji, najbitniji i najkreativniji dio nas.

U proteklih nekoliko dana, opet sam shvatila važnost ravnoteže i nužnost naglašavanja onih elemenata koji je zapravo njeguju.

Prijatelju, nadam se da si među zahtjevima suvremenog života pronašao osjećaj za ravnotežu, da razmišljaš o tome što zapravo hrani dušu i tijelo, a onda to postavljaš kao prioritet u svakom danu.

Iskreno, kada bi imali samo nekoliko dana života, bi li to vrijeme željeli provesti na računalu ili bi radije voljeli osjetiti zemlju pod nogama i miris cvijeća? Ili bi radije proveli vrijeme s partnerom ili djecom?

Izađite van i igrajte se.

Izvor: elephantjournal / prijevod: ATMA