Kod nas se riječ inkluzija često koristi kao svečana riječ za nešto što bi zapravo trebalo biti normalno.

Staviš rampu — inkluzija.
Pozoveš osobu s invaliditetom na događaj — inkluzija.
Dodaš jednu rečenicu u projekt: “aktivnost je otvorena za sve” — inkluzija.
Fotografiraš se s nekim tko “simbolizira različitost” — skoro pa europski projekt sam piše sebe.

Ali stvarna inkluzija nije dekoracija. Nije humanitarni ukras. Nije kad netko velikodušno otvori vrata i kaže: “Ajde, možeš i ti.”

Stvarna inkluzija počinje tamo gdje osoba ne mora objašnjavati zašto ima pravo biti unutra.

Problem nije samo u stepenicama

Naravno, fizičke prepreke postoje. Stepenice, uski ulazi, nepristupačni WC-i, nepostojeći prijevoz, prostori u kojima se sve “može nekako”, ali samo ako osoba ima dovoljno živaca, snage i prijatelja u blizini.

No prepreke nisu samo betonske. Ima i onih finijih, uglađenijih, društveno prihvatljivijih.

To su oni pogledi koji pitaju: “A što ti tu radiš?”
Ona iznenađenja kad osoba s invaliditetom ima talent, stav, humor, želju, ljubav, seksualnost, ambiciju.
Ono tiho spuštanje očekivanja, kao da je sama prisutnost već uspjeh.

Kao da osoba nije došla sudjelovati, nego dokazati da smije postojati među drugima.

Kad ulazak još uvijek ovisi o tuđoj dobroj volji

Puno toga se kod nas još uvijek temelji na milosti, a ne na pravu.

Ako je netko ljubazan, pomoći će.
Ako je organizator osviješten, razmislit će.
Ako se netko sjeti, osigurat će pristup.
Ako se ne sjeti — a bože moj, nije bilo namjerno.

I tu dolazimo do ključnog problema: kad pristup ovisi o nečijoj dobroj volji, to još nije inkluzija. To je lutrija.

A ljudi ne bi trebali živjeti kao srećke. Danas možeš, sutra ne možeš. Danas si dobrodošao, sutra smetaš protokolu. Danas si “inspiracija”, sutra si logistički problem.

Inkluzija nije pozivnica za posebne prilike

Često se osobe s invaliditetom uključuje kad je tema baš invaliditet. Festival o invaliditetu, tribina o invaliditetu, emisija o invaliditetu, projekt o invaliditetu.

I to ima svoje mjesto. Takvi prostori su važni.

Ali osoba s invaliditetom ne postoji samo kad se govori o invaliditetu. Može biti glumac u komediji. Voditelj radionice. Publika na koncertu. Autor filma. Ljubavni interes u priči. Dosadni susjed. Genijalni montažer. Loš pjevač. Sjajan prijatelj. Naporno biće kao i svi mi ostali, što je možda najviši stupanj ravnopravnosti.

Prava inkluzija znači da netko ne mora stalno nositi transparent svoje dijagnoze da bi bio primijećen.

Nije dovoljno otvoriti vrata ako iza njih nema mjesta

Nekad institucije vole reći: “Mi smo otvoreni za sve.”

To lijepo zvuči. Kao natpis na vratima restorana koji radi samo kad je vlasnik dobre volje.

Jer otvorenost nije samo rečenica. Otvorenost se vidi u planiranju. U prostoru. U programu. U jeziku. U budžetu. U tome tko odlučuje, tko govori, tko je samo slika na plakatu, a tko stvarno ima glas.

Ako osobu pustiš unutra, ali sve ostane napravljeno kao da ona ne postoji — nisi napravio inkluziju. Samo si je smjestio u prostor koji nije računao na nju.

A to je kao da pozoveš nekoga na večeru i onda se čudiš što ne može jesti jer si mu servirao tanjur na ormaru.

Najmanje što možemo: prestati se čuditi

Možda bi prvi korak bio da se prestanemo ponašati kao da je svaka osoba s invaliditetom koja nešto radi — čudo.

Nije čudo da netko želi stvarati.
Nije čudo da želi raditi.
Nije čudo da želi voljeti.
Nije čudo da želi biti duhovit, dosadan, uspješan, nesiguran, glasan, tih, briljantan ili potpuno prosječan.

Čudo je jedino koliko se društvo još uvijek iznenadi kad osoba izađe iz ladice u koju ju je netko davno spremio.

Inkluzija je kad se ne mora kucati tri puta

Zato inkluzija nije čin dobrote jačeg prema slabijem. Nije “mi smo te pustili”. Nije “evo, dali smo vam prostor”. Nije “uključili smo i njih”.

Prava inkluzija je kad se vrata ne čuvaju kao privilegija.
Kad pristup nije iznimka.
Kad sudjelovanje nije zahvalnica.
Kad osoba ne mora moliti, objašnjavati, dokazivati i biti beskrajno strpljiva.

Jer nitko ne bi trebao živjeti na vratima vlastitog društva.

Inkluzija nije kad nekoga pustiš unutra.

Inkluzija je kad je od početka jasno da je i to njegov prostor.