Kao što sam naveo u prošlim nastavcima, vjerujem da je tek djelomično važno ono što jedemo, ili kakav život vodimo, ipak čini se još važnije sagledati koji su emotivni okidači situacija koje dovode do poremećaja balansa u nama i finalno bolesti. Površinske rane isplivaju iz nekih starih povreda na emotivnom tijelu, koje očito negdje duboko u nama postoji i zaboravili smo na njega.
Eto, na grub se način, kad nije moglo bolje, prisjećamo i tog svog dijela.
U ovoj fazi nailazimo na mali problem, što se ne sjećam što je moglo izazvati takve povrede, ali kao što sam naveo, vidio sam da se nekih i ne mogu sjećati jer su refleksija, očito, nekih procesa koji nisu moji, već nekih predaka, ili tko zna koga. Igrati se sa svim time vrijedno je truda jer je to čini se jedini način da si olakšamo patnju, vjerojatno i riješimo problem, no, zamka koju sam uvidio je da nije dovoljno mentalno znati i prepoznati situaciju (iako zaista pomaže). Nakon mentalnog primjećivanja problematične situacije, rada na tome i stava da je to „riješeno”, zna se desiti da „imperija uzvrati udarac” i sve se sruši kao kula od karata. To očito znači da je problem prepoznat, lociran, ali ne i saniran kao rana na emotivnom tijelu. U ovoj fazi pokušavam iskristalizirati intuiciju, da mi kaže i prizove ono što mi treba, od knjiga, savjeta ili sličnoga i da dobijem moć odvojiti žito od kukolja. Nešto slično guglanju, jer ako ne tražite dobro dobijete hrpu spama i još veću hrpu kontradiktornih informacija. Toliko da glava počne pucati i polako počinješ luditi, dajući tako dijagnozi priliku da se još više razmaše, jer kad mačke nema miševi kolo vode.
Ovdje ne treba brkati pojam koji sam spominjao da se „borimo” protiv dijagnoze, jer ju percipiramo kao nekog tko nam pomaže da se naučimo držati uspravno i centrirati se. Trener koji je malo tlačan i grub, ali kad nas sve nauči bit ćemo kao Zagor duh sa sjekirom (pa se više nećemo sekirati:-).
Ovaj dio problema, kako koji dan, više ili manje uspješno, saniram i stabiliziram meditacijama (našao sam na netu neke koji mi pašu i uz to napravio, snimio neke svoje) te plesom, jer kako imam ograničen krug kretanja i ne previše snage, lagani ples u mjestu i nešto slično taichiju i chigongu mi je lijek. Centrira me, daje mi energije, i pomaže da dan nekako ode u smjeru koji je povoljan.
Čini mi se važno napomenuti da se emotivni okidači redaju i situacije ponavljaju da ih ponovno sagledate (ili se ponovno nasučete na njih!), stoga treba biti na oprezu, ali taj oprez nikako ne bi smio postati opsesija i očekivanje neprijatelja koji puca iz svih pravaca.
Ovdje pomaže proces mirenja sa smrtnošću, jer ako se pomiriš da možeš sada ili malo kasnije umrijeti, čega se više imaš bojati? Sve nakon toga je smiješno. Lakše reći nego učiniti, ali moguće je.
Ostale nastavke ovog bloga pratite na linku: