U Matrixu Agent Smith uspoređuje čovječanstvo s virusom: dođe, potroši resurse, iscrpi prostor i krene dalje.

Prilično uvredljiva usporedba. Za virus.

Virus, naime, nema pojma što radi. Nema strategiju razvoja, marketinški odjel, ministarstvo održivosti ni panel-raspravu pod naslovom „Zajedno za zeleniju budućnost“. Ne zna da uništava domaćina. Samo radi ono što virus radi.

Mi znamo. Mi smo Homo sapiens – razumni čovjek.

Tako smo se nazvali sami, što je već simpatičan detalj. Nije se sastala komisija dupina, hobotnica i čimpanzi, pregledala naš dosadašnji rad i jednoglasno zaključila:

„Da. Ovi su definitivno razumni.“

Ne.

Sami smo sebi dali peticu. I zatim krenuli dokazivati opravdanost naziva.

Razumni čovjek zna da mu trebaju šume pa ih posiječe. Zna da more nije kanta za smeće pa u njega baca smeće. Zna da resursi nisu beskonačni, ali ekonomiju zasnuje na ideji da rast mora biti beskonačan.

Kad nastane problem, organizira konferenciju. Na konferenciju doleti avionom.

Dobije platnenu vrećicu s logotipom održivosti. I vrati se kući.

ALI TKO JE TO „ČOVJEK“?

Tu počinje mali problem.

Kad kažemo „čovjek uništava planet“, govorimo kao da postoji jedan golemi Homo sapiens s jednom glavom i jednim karakterom.

Ne postoji.

Neki sijeku šumu. Neki je sade. Neki desetljećima upozoravaju da pilimo vlastitu granu. Neki pokušavaju maknuti pilu, a neki otvaraju novu tvornicu pila jer je potražnja odlična.

Nismo svi na istom levelu.

Biološki jesmo ista vrsta. Ali svijest, empatija, sposobnost učenja i spremnost da sagledamo posljedice vlastitih postupaka očito ne dolaze u jednakom paketu.

Možda se Homo sapiens zato manje razlikuje po boji kože, naciji ili vjeri, a više po verziji softvera koju vrti u glavi.

Neki redovito instaliraju nadogradnje, popravljaju bugove i nešto nauče iz vlastitih grešaka.

Drugi još rade na Windowsu 95. S dvadeset toolbarova. Bez antivirusa.

I s porukom „Are you sure?“ na koju već trideset godina klikću YES.

Razumnost očito nije serijska oprema.

Kod nekih je još uvijek opcionalni paket.

MI SMO SVETI. OSTALI SU INVENTAR.

Čovjek inače ima prilično visoko mišljenje o čovjeku.

Ljudski život je svet. Ljudsko dostojanstvo je svetinja. Čovjek je poseban.

Druge vrste nemaju tu sreću.

Ako životinja živi tamo gdje želimo hotel, autocestu, plantažu ili trgovački centar, onda više nije sveta. Onda je prepreka razvoju.

Ako nestane neka vrsta kukca koju nitko nije uspio staviti na majicu, teško da će biti minuta šutnje.

Ako nestane šuma, postoji mogućnost da na njezinu mjestu otvorimo Eco Resort Forest View.

Pogled na šumu bit će izvrstan. Dok god ne pogledate iza hotela.

Ali čak ni čovjekova svetost nije baš bezuvjetna.

Dovoljno je da se ljudi podijele po zastavi, vjeri, jeziku, teritoriju ili nekoj drugoj kutiji i odjednom otkrijemo da svetost ima sitna slova na dnu ugovora.

„Svaki ljudski život je neprocjenjiv.“ Ali,… Ponuda ne vrijedi za neprijatelja.

 

ALAT JE KRIV

Nedavno je internetom kružila šala u kojoj čovjek pita umjetnu inteligenciju je li neka gljiva jestiva.

AI kaže da jest. Čovjek je pojede. AI poslije ustanovi da je ipak otrovna.

Pouka je očita: umjetna inteligencija može pogriješiti. (Chatski je griješiti)

Ali postoji i drugo, nešto neugodnije pitanje:

Tko normalan pojede nepoznatu gljivu zato što mu je chatbot rekao da može?

Tu se Homo sapiens ponovno pojavljuje u punom sjaju.

Jer naš omiljeni sport nije pogriješiti.

Naš omiljeni sport je pronaći nekoga ili nešto na što ćemo pogrešku prebaciti.

„AI mi je rekao.“ „Algoritam je odlučio.“

„Tako piše na internetu.“ „Svi to rade.“

Nekad je kriv susjed, nekad televizija, država ili Bog, a sad konačno imamo i umjetnu inteligenciju.

Tehnologija napreduje. Izgovori također.

KORIST JE DOBRA STVAR

Ovdje često napravimo još jednu glupost: ponašamo se kao da je „vlastita korist“ nešto loše.

Nije.

Problem je trenutačna korist koja uništi veću buduću korist.

Ako danas posiječeš zadnju šumu jer ćeš na drvu dobro zaraditi, to jest korist.

Samo ima mali bug – Sutra nema šume.

Razum nije sposobnost da se odrekneš vlastite koristi. Razum je sposobnost da shvatiš da nije svaka korist koja vrijedi danas korisna i sutra.

Drugim riječima: ponekad je odricanje od instant-dobitka upravo najbolji oblik sebičnosti.

Pametne sebičnosti. One koja želi biti živa i iduće godine.

INTELIGENCIJA NIJE ISTO ŠTO I RAZUM

Možda je tu cijeli problem.

Napravili smo strojeve koji računaju milijarde operacija u sekundi, poslali sonde izvan Sunčeva sustava, mapirali genom i naučili telefon da nam prepozna lice.

A onda taj telefon koristimo da tri sata gledamo ljude koji padaju sa stolice.

Što nije nužno loše. Neki stvarno lijepo padnu.

Ali pokazuje jednu sitnicu: inteligencija i razum nisu ista stvar.

Možeš biti dovoljno pametan da izračunaš kada će nešto propasti i dovoljno nerazuman da to svejedno napraviš.

Tu dolazimo do grane. Čovjek nije virus.

Čovjek je životinja koja zna da pili granu na kojoj sjedi.

Izračuna koliko je grana debela. Napravi studiju utjecaja piljenja na okoliš.

Osnuje radnu skupinu. Naruči logo projekta.

Objavi promotivni video u kojem kaže da mu je očuvanje grane prioritet.

Zatim nastavi piliti. Jer je pila već plaćena iz EU fonda.

A neposredno prije nego što grana pukne, provjeri može li piljevinu prodati.

MOŽDA SMO MALO URANILI S IMENOM:

Homo sapiens – razumni čovjek.

Možda je naziv bio optimističan.

Možda smo trebali pričekati još nekoliko verzija.

Homo sapiens 0.95 beta.

Jer nije najveći problem u tome što griješimo. Sve životinje griješe.

Problem je što mi možemo znati što radimo, razumjeti posljedice, predvidjeti ih, objasniti ih drugima i pronaći način da ih izbjegnemo…

…a onda svejedno kliknuti YES.

Virus nema tu mogućnost.

On ne može stati, pogledati domaćina i pomisliti:

„Ovo možda nije dobra dugoročna strategija.“

Mi možemo.

I zato je možda Agent Smith u Matrixu bio nepravedan prema virusima.

Virus barem ne zna da pili granu. Mi znamo.

I još se cjenkamo za drva.