Portali danas štancaju informacije kao pekari krafne. Nije presudno jesu li hranjive, korisne ili imaju ikakve veze s našim životom. Bitno je da su svježe. Ili barem da tako izgledaju.

Netko je umro na Novom Zelandu. Žao mi je čovjeka, iskreno, ali kakve to veze ima sa mnom? Ako je riječ o događaju koji otvara neku važnu društvenu temu, razumijem. Ali ako je jedini razlog objave to što je netko negdje umro na neobičan način, tada nisam dobio vijest. Dobio sam emocionalnu krafnu – malo tragedije, malo šećera i rupu u sredini.

Tko je za to kriv – portali ili ljudi?

Naravno, najlakše je reći da portali samo daju publici ono što publika želi. To je omiljena rečenica svakoga tko dobro zarađuje na nečijoj lošoj navici. Kladionice daju ljudima ono što žele, proizvođači cigareta također, a ni automat s čokoladicama nije nikoga fizički napao.

S druge strane, nitko nas ne prisiljava da svakih sedam minuta ponovno otvorimo isti portal. Često ni ne tražimo određenu informaciju. Samo provjeravamo ima li nečeg novog.

To je otprilike kao otvaranje hladnjaka. Znaš da se u posljednjih deset minuta unutra nije rodila sarma, ali ipak pogledaš.

Možemo li izdržati sami sa sobom?

Ljudi ne trebaju stalne podražaje kao što trebaju vodu, hranu ili san. Treba nam određena razina mentalne uključenosti, ali nije prirodni zakon da svakih nekoliko minuta moramo vidjeti novu snimku, naslov ili katastrofu.

Dosada je svojevrstan unutarnji alarm. Govori nam da nas ono što upravo radimo ne uključuje dovoljno i da bismo pažnju mogli usmjeriti drugamo. Nekada je to značilo ustati, nešto napraviti, razgovarati, razmisliti ili gledati kroz prozor dok se u glavi nešto ne spoji.

Danas znači uzeti mobitel.

U poznatom istraživanju objavljenom 2014. ljudi su trebali provesti između šest i petnaest minuta sami sa svojim mislima. Mnogima je to bilo neugodno, a dio ispitanika radije si je zadao neugodan električni podražaj nego samo mirno sjedio.

To ne znači da čovjek prirodno obožava elektrošokove. Znači da nekim ljudima nekoliko minuta bez vanjskog sadržaja može biti dovoljno neugodno da će prihvatiti gotovo bilo kakav podražaj.

Da su im istraživači tada ponudili portal s naslovom “Nećete vjerovati što je pronađeno u hladnjaku”, struja vjerojatno ne bi bila potrebna.

Podražaj ne mora biti važan

Mozak reagira na novost, promjenu i mogućnost da bi sljedeća informacija mogla biti zanimljiva. Ne mora ona doista biti korisna. Dovoljno je da obećava nešto novo.

Zato nam portali nude:

• što je neka glumica odjenula
• gdje je pronađena zmija
• što nas čeka nakon promjene vremena
• što je političar rekao o onome što je rekao drugi političar
• reakcije na reakciju
• članak o tome kako su ljudi reagirali na članak

Sve može biti istinito, a ipak informacijski prazno.

Zato možda nije najbolje govoriti samo o lažnim vijestima. Puno je veći promet praznih vijesti – informacija koje nisu nužno netočne, ali našemu životu ne daju gotovo ništa. One samo na nekoliko sekundi promijene stanje u glavi.

Nismo se informirali. Samo smo gricnuli.

Kad normalna količina postane premala

Novija istraživanja upućuju na neugodan paradoks – digitalni sadržaji možda ne smanjuju dosadu, nego povećavaju količinu stimulacije koju očekujemo.

Ako smo navikli svakih nekoliko sekundi dobivati novu sliku, naslov ili video, običan razgovor počinje djelovati spor. Knjiga je zahtjevna. Film od dva sata je predug. Članak koji traži četiri minute koncentracije izgleda kao “Rat i mir”.

Kao kad se naviknemo na previše soli pa nam normalna hrana više nema okus (kad smo već kod toga veliki dio hrane ima pojačivače okusa! Kakav morbidni naziv).

Istraživanja kratkih internetskih videa pokazala su i da ljudi koji stalno preskaču s jednog sadržaja na drugi, pokušavajući pobjeći od dosade, na kraju mogu biti dosadniji i manje zadovoljni od onih koji jedan sadržaj pogledaju do kraja.

Dakle, dosadno nam je pa tražimo još podražaja. Zatim nas stalni podražaji učine još osjetljivijima na dosadu. Tada nam treba još više sadržaja da je ne osjetimo.

Portal na to kaže: izvolite, upravo je stigla nova krafna.

A zašto Poriluk.com nema 33 teksta dnevno?

Uz pomoć umjetne inteligencije i mi bismo mogli objavljivati desetke članaka dnevno. Tehnički problem gotovo da više ne postoji. Mogli bismo ujutro objaviti što je netko izjavio, popodne što je zapravo mislio, a navečer kako su korisnici društvenih mreža burno reagirali.

Samo – čemu?

Tri dobra teksta tjedno mogu čitatelju biti sasvim dovoljna. Pročita ih, nasmije se, možda se naljuti, možda o nečemu razmisli i nastavi živjeti.

Upravo je to problem za poslovni model velikih portala.

Zadovoljan čitatelj koji dva dana nema potrebu vratiti se nije naročito isplativ. Portal ne želi samo informirati čovjeka. Želi stvoriti naviku povratka – novi klik, novi oglas, novi naslov i novu priliku da možda baš sada postoji nešto što se navodno mora znati.

Jedan ozbiljan tekst može biti deset puta vredniji od deset sitnih vijesti. Ali deset sitnih vijesti nudi deset prilika za klik.

Kvaliteta puni glavu. Količina puni statistiku.

Tko je onda kriv?

Krug je prilično uredno zatvoren.

Portali objavljuju sve više jer ljudi klikću. Ljudi sve češće klikću jer su ih portali, društvene mreže i mobiteli navikli na stalnu novost. Algoritmi zatim primijete što privlači pažnju pa nude još više istoga.

Ljudi tvrde da žele kvalitetne medije, a ponašaju se kao da čekaju novu krafnu. Portali tvrde da samo daju ljudima ono što traže, nakon što su ih godinama učili da to traže svakih pet minuta.

Odgovornost je zajednička, ali nije jednaka. Portal ima urednike, podatke, analitiku i vrlo dobro zna koje gumbe pritišće. Čitatelj najčešće samo osjeti malu nelagodu između dvije obavijesti i automatski posegne za mobitelom.

Nije problem što nam portali daju 33 vijesti dnevno. Problem je što su nas uvjerili da se između dvije vijesti dogodila praznina koju hitno treba nečim začepiti.

Nekada smo informacije tražili kada su nam trebale.

Danas ih provjeravamo kako bismo vidjeli možemo li još izdržati sami sa sobom.

Ipak možemo. Samo smo se malo odviknuli.

Poriluk.com ima dobru poziciju: priznati da ne želi izbacivati 33 članka dnevno, jer poriluk ipak raste sporije od krafne, ali barem nije napunjen zrakom.

I nemamo oglase koje trebate klikati.

Da li vam je žao zbog toga?