Od pionira recikliranja do računa s temperaturom

Sjećam se toga vrlo dobro.

Negdje krajem devedesetih Rijeka je dobila posebne spremnike za staklo. Pa papir. PET. Eko-otoke. Čak smo staklo uredno razvrstavali po bojama.

Građanin je polako treniran kao mlađi laborant: ovo ide ovdje, ono tamo, ovo operi, ono odvoji, čep skini, bocu ne razbij.

I imali smo dojam da smo po pitanju recikliranja prilično napredni.

Nije to samo nostalgija.

Rijeka je stvarno krenula rano: 1997. postavljeno je 150 spremnika za staklo, godinu kasnije 80 spremnika za papir, 2002. dolaze spremnici za PET, a 2003. i 2004. čak 200 kompleta eko-otoka.

Dakle, bili smo pioniri.

Samo što pionir koji trideset godina hoda u krug na kraju više nije pionir.

On je izgubljen.

A onda dođe kamion

Mi smo svoje boce uredno razvrstavali.

A onda bih ja, i ne samo ja, gledao kako dođe kamion i sadržaj različitih spremnika završi zajedno.

Godinama si se mogao pitati jesi li nešto krivo vidio.

Onda su ljudi počeli vaditi mobitele.

Godine 2019. snimljen je kamion Čistoće koji je spremnike za papir, staklo te metal, plastiku i tetrapak ispraznio u isti kamion. Objašnjenje je bilo da je odvojeno prikupljeni sadržaj bio onečišćen i više nepogodan za oporabu.

Moguće.

Ali građaninu koji je doma upravo održao obiteljski sastanak o tome ide li kuverta s plastičnim prozorčićem u plavu kantu teško je objasniti da je njegov trud dio sofisticiranog sustava kad pred zgradom sve vidi u istoj rupi.

A priča nije ostala u prošlom stoljeću.

U siječnju 2026. ponovno je javno dokumentirano zajedničko prikupljanje papira i miješanog otpada. Čistoća je opet objasnila da se radilo o zaprljanom i mokrom papiru nepogodnom za oporabu, dok je osoba koja je slučaj dokumentirala tvrdila da je među ispražnjenim spremnicima bio i njegov, s uredno odvojenim papirom.

Neću s kauča presuđivati tko je bio u pravu u svakom pojedinom kamionu.

Ali nemojmo više građanima govoriti da su si cijelu stvar umislili.

Problem povjerenja nije pao s Marsa.

Trideset godina infrastrukture

U međuvremenu smo gradili.

Viševac smo zatvarali i sanirali.

Dobili smo Marišćinu.

Mijenjali smo sustave prikupljanja.

Dobili smo nove spremnike, vozila, reciklažna dvorišta.

I tek krajem 2024. u sustavan rad krenula je velika sortirnica Mihačeva Draga.

Dakle, 27 (dvadeset sedam!) godina nakon prvih riječkih zvona za staklo stigla je jedna od ključnih karika ozbiljnog sustava odvojenog prikupljanja.

Bolje ikad nego nikad.

Samo što se i ta sortirnica uspjela upisati u riječku ekološku povijest na način koji teško stane na promotivni letak.

Europsko javno tužiteljstvo utvrdilo je manipulacije javnom nabavom i napuhavanje cijene za 319.341,97 eura; dvije osobe i jedna tvrtka već su osuđene nakon priznanja krivnje.

Početkom 2026. Fond je zbog nepravilnosti odredio stopostotnu financijsku korekciju projekta, najmanje oko 3,8 milijuna eura. Grad je odluku osporio pa taj financijski epilog još nije konačno zatvoren.

Dakle, građanin mora znati je li čašica jogurta dovoljno čista.

Javna nabava je, čini se, imala nešto liberalnije kriterije razvrstavanja.

A gdje smo mi bili?

Najlakše bi sad bilo pokazati prstom prema jednoj vlasti, jednoj stranci, jednom direktoru ili jednom mandatu.

Odgovornost vlasti je najveća. Ona upravlja sustavom i našim novcem.

Ali ovo traje toliko dugo da se vrijedi pogledati i u ogledalo.

Gdje je bila oporba dok je pionirska Rijeka gubila desetljeća?

Gdje su bili mediji kad ekologija nije bila zgodna tema za Dan planeta Zemlje?

I gdje smo bili mi?

Rijeka je nekada imala življi neovisni ekološki aktivizam. Kasnije nije nestala ekologija – bilo je projekata, radionica, edukacija, akcija i ljudi koji su radili korisne stvari.

Ali puno manje bilo je trajne, neovisne grassroots scene koja može godinama dosađivati vlasti jednostavnim pitanjem: „Zašto?“

Zašto tako?

Koliko to košta?

Radi li?

Tko je odgovoran ako ne radi?

I možemo li to napraviti pametnije?

Aktivizam se danas često ponovno rodi tek kad ljudima nešto počne smrdjeti pod prozorom, teći u more ili padati pod motornu pilu.

Onda se građani dignu.

Problem je što je to već vatrogastvo.

A bilo bi zgodno jednom spriječiti požar.

Ne treba nam još jedna ekologija koja će savršeno napisati projekt, uredno potrošiti sredstva, održati radionicu i proizvesti izvještaj u kojem je sve bilo izuzetno uspješno.

Papir podnosi mnogo toga.

Čak i papir iz plavog spremnika.

Treba nam neovisna kontrola koja si može priuštiti biti neugodna.

Jer, kako bi rekao Balašević: Krivi smo mi koji smo ćutali.

Ne jednako.

Građanin koji nije pitao nije jednako odgovoran kao onaj koji upravlja milijunima.

Ali trideset godina kolektivnog „a što ćeš“ također negdje ostavi račun.

I onda nam Krk pobjegne

U međuvremenu je Krk krenuo kasnije i napravio mnogo zaokruženiji sustav.

I to mu treba priznati.

Krk je 2024. dobio međunarodnu Zero Waste Cities certifikaciju, prvi kao otok u Hrvatskoj.

To nije lažna diploma koju su sami isprintali na laserskom printeru.

Ali naziv „Zero Waste“ lako zavara. Ne znači da na Krku nema smeća.

Ne znači čak ni da se sve reciklira.

Zero Waste je smjer, a ne tvrdnja da je kanta ostala prazna.

Krk je napravio velik korak i radi posao znatno ozbiljnije. Ali ni tamo nula još nije nula.

I upravo je to važna razlika.

Jer se Zero Waste danas prečesto prodaje kao:

više odvojenih kanti + bolja sortirnica + lijepi logotip = riješili smo otpad.

Nismo.

To je bolje gospodarenje otpadom.

Pravi Zero Waste počinje puno ranije.

Manje kanti, a ne više boja

Prvo pitanje nije:

U koju kantu ćemo ovo baciti?

Nego:

Zašto smo ovo uopće proizveli da bismo ga pet minuta kasnije bacili?

Ako proizvod ne treba nastati – ne proizvodi ga.

Ako se nešto može ponovno koristiti – koristi.

Ako se može popraviti – popravi.

Ako se boca može ponovno napuniti – napuni.

Ako organski otpad možemo kompostirati – kompostiraj.

I tek ono što nakon svega toga ostane šalji u recikliranje.

Recikliranje je važno.

Ali recikliranje je već liječenje simptoma.

Najbolja sortirnica na svijetu još uvijek sortira – smeće.

A najbolja tona otpada je ona koju nismo proizveli.

Ako Rijeka želi ponovno biti pionir

Možda nam baš tu leži druga prilika.

Prvo pionirstvo smo prokockali.

Ajmo probati ponovno.

Ne još jednom kampanjom koja će građanima objasniti da banana ne ide u plastiku.

Mislim da smo to gradivo savladali.

Treba nam ozbiljan riječki Zero Waste plan koji neće početi kupnjom novih kontejnera nego smanjivanjem potrebe za kontejnerima.

Povratna i ponovno punjiva ambalaža gdje god je moguća.

Centri za popravak i ponovnu uporabu koji nisu simpatična fusnota nego ozbiljan sustav.

Kompostiranje što bliže mjestu nastanka.

Manje jednokratnih proizvoda u gradskim ustanovama, manifestacijama i javnoj nabavi.

Poticanje trgovina i poslovnih modela u kojima ambalaža kruži.

Popravak umjesto automatske kupnje novoga.

Razmjena predmeta.

Ponovna uporaba građevinskog materijala.

I na kraju dobra sortirnica za ono što ipak nismo uspjeli izbjeći.

Naravno da građanin i dalje mora imati pravo znati gdje završava ono što je razvrstao.

Transparentnost je minimum.

Ali nakon trideset godina loše vožnje predložiti nam samo precizniji brojač kilometara ipak nije neka revolucija.

Vrijeme je da okrenemo volan.

Jer račun je stigao

Od 1. siječnja 2026. minimalna mjesečna cijena javne usluge za riječko kućanstvo porasla je s 8,24 na 14 eura – oko 70 posto. Poskupio je i varijabilni dio usluge. Grad kaže da je povećanje nužno zbog rastućih troškova i stabilizacije sustava.

Možda jest nužno.

Radnici trebaju plaće.

Kamioni gorivo.

Postrojenja održavanje.

Smeće ne nestaje kada zatvorimo oči.

Ali nakon gotovo trideset godina razvrstavanja imamo pravo postaviti još jedno, pomalo neugodno pitanje:

Plaćamo li danas samo realnu cijenu odvoza smeća – ili pomalo plaćamo i trideset godina kašnjenja, pogrešnih odluka, nedovoljnog nadzora i našeg kolektivnog „ma pusti“?

Možda je to najskuplja vrsta otpada.

Indiferentnost.

Ne vidi se u kontejneru, ne smrdi i ne treba joj Marišćina.

Samo se godinama taloži.

A onda jednog jutra otvoriš račun i shvatiš da je ipak netko mora odvesti.

Naš račun za smeće upravo je dobio temperaturu.

Sedamdeset posto.

I ne zaboravimo, da je to smeće – naše, a, ne nečije!

 

Ključne riječi: Rijeka otpad, Čistoća Rijeka, recikliranje Rijeka, Zero Waste, Krk otpad, Marišćina, Mihačeva Draga, povrat otpada, cijena odvoza otpada, ekologija Rijeka