Europska unija odlučila je spasiti prirodu tako da čep više ne možemo odvojiti od boce.

Ideja, zapravo, nije glupa.

Plastični čepovi i poklopci bili su među najčešćim komadima otpada na europskim plažama i pronalazili su se više nego dvostruko češće od samih boca. Zato od srpnja 2024. plastični čepovi na jednokratnoj ambalaži za piće do tri litre moraju ostati pričvršćeni za ambalažu tijekom korištenja.

I tu počinje smisao besmisla.

Da bi mali komad plastike ostao privezan za veliki komad plastike, trebalo je mijenjati čepove, grla boca, kalupe i proizvodne linije diljem Europe.

PwC-ova studija izrađena prije donošenja mjere procjenjivala je trošak prilagodbe europske industrije na između 2,7 i 8,7 milijardi eura. To nije račun koji je Europska unija već platila, nego industrijska procjena budućih troškova, pa naslov „čepovi su EU koštali 8,7 milijardi“ zvuči bolje nego što je točan.

Ali milijuni potrošača ipak su dobili novi životni zadatak: naučiti piti vodu dok ih čep gladi po nosu.

Neki proizvođači to su riješili sasvim pristojno. Kod drugih otvorite čep, okrenete ga, on se vrati, odmaknete ga, on vas opet pronađe.

Na kraju ga gledate i pomislite:

„Dobro. Mi ćemo ovo riješiti kao muškarci.“

Pa ga otrgnete.

Hoće li upravo zbog toga u prirodi završavati manje ili više čepova, zasad je prerano ozbiljno zaključivati. Europska komisija kaže da je za procjenu učinka potrebno više podataka, a cijela Direktiva treba biti evaluirana do srpnja 2027. Ukupni jednokratni plastični otpad na europskim plažama posljednjih je godina pao, ali iz toga još ne možemo izdvojiti zaslugu baš ovog našeg malog prijatelja pričvršćenog za bocu.

I da riješimo još jednu čestu zabunu: čep i PET boca najčešće nisu ista plastika. Zajedno stignu do sustava recikliranja, a u obradi se materijali mogu ponovno razdvojiti. Dakle, smisao vezanog čepa nije da se on i boca otope u jednu sretnu novu bocu, nego prvenstveno da čep ne pobjegne prije nego što uopće dođe do reciklaže.

Možda će ta mjera na kraju dokazano raditi. Ali onda dođemo u Hrvatsku.

Zrak na povratnu naknadu

Hrvatski sustav povratne naknade zapravo je odlična ideja.

Boca vrijedi novac.

Odjednom više nije smeće.

Ekološka svijest čudesno naraste kad joj pridružite deset centi. Fond povratnu naknadu i službeno definira kao stimulativnu mjeru kojom se ljude potiče da ambalažu odvoje od ostalog otpada, a trenutačna naknada iznosi 0,10 eura po komadu obuhvaćene ambalaže.

Ali da biste tih deset centi dobili, boca pri predaji mora biti prazna, ne smije biti zgnječena ili uništena, a oznaka povratne naknade i GTIN moraju biti jasno vidljivi i čitljivi.

Drugim riječima, imate deset praznih PET boca?

Nemojte ih zgaziti i staviti u jednu vrećicu.

Nosite deset balona.

Većina njihova volumena je – zrak.

Taj zrak skladištimo, premještamo i vozimo.

I naravno da za takvo pravilo postoji razlog. Hrvatska je svojedobno vrlo kreativno testirala sustav povratne naknade.

Od 2006. do 2009. Fond je isplatio povratnu naknadu za čak 724 milijuna boca više nego što ih je bilo stavljeno na hrvatsko tržište. U sustav su ulazile i boce iz susjednih država na kojima je bila hrvatska oznaka povratne naknade, iako za njih u Hrvatskoj prethodno nije bila uplaćena odgovarajuća naknada.

Ne moramo danas tražiti onog direktora (koji je upleten u to) da mu objesimo bocu oko vrata.

Bitniji je princip.

Netko pronađe rupu u sustavu, a zatim svi ostali dobiju pravilo.

Ne tvrdim da je baš ta afera neposredno proizvela današnji propis o nezgnječenoj ambalaži. Za takvu uzročno-posljedičnu vezu nemam dokaz.

Ali potreba sustava da prije isplate utvrdi je li to prava boca za koju pripada povrat sasvim je razumljiva.

Rezultat je ipak veličanstven.

Prvo smo švercali boce da zaradimo na zraku.
Sad vozimo zrak da spriječimo šverc boca.

I sve to zbog zaštite okoliša.

Kod automata stvar, naravno, može završiti logičnije: boca se identificira, nakon čega se može prešati i volumen smanjiti.

Dakle sustav dobro zna da zgnječena boca zauzima manje prostora.

Samo joj prvo morate dokazati da niste kriminalac s Coca-Colom.

Deset centi za prirodu

Ali onda dolazimo do još jednog zanimljivog pitanja.

Ako je povratna naknada toliko dobra ideja da ljude motivira vratiti bocu, što je s ambalažom koja nema povratnu naknadu?

Naravno, odgovor nije: bacite je u šumu.

Ona također ulazi u sustav gospodarenja otpadom, proizvođači imaju obveze i za takvu ambalažu, a građanin bi je trebao pravilno razvrstati.

Ali psihologija sustava prilično je zanimljiva.

Za jednu bocu kaže:

Vrati je. Evo ti deset centi.

Za drugu kaže:

Molimo vas da budete odgovoran građanin.

I upravo nam povratna naknada dokazuje nešto što već znamo o ljudima.

Kad smeće vrijedi deset centi, nevjerojatno brzo prestane biti smeće.

Ljudi ga skupljaju. Djeca ga skupljaju.

Netko će podići bocu koju drugi baci jer upravo na podu leži deset centi.

To ne znači da svako pakiranje na svijetu mora imati kauciju. Sustav također nešto košta, mora se organizirati i nema smisla svaku vrećicu čipsa pretvoriti u financijski instrument.

Ali ako ekonomskim poticajem uspješno mijenjamo ponašanje ljudi, vrijedi se pitati koristimo li taj mehanizam dovoljno pametno.

Jer prirodu baš briga imamo li dobru namjeru.

Nju zanima samo rezultat.

Čep za bocu, zrak za kamion

I tu se cijela priča lijepo zatvara.

Europski problem:

Ljudi bacaju čepove.

Rješenje:

Zavežimo čep za bocu.

Hrvatski problem:

Ljudi (i to naravno, oni na funkcijama) su varali s povratnom naknadom.

Rješenje:

Nemojte zgnječiti bocu dok ne provjerimo je li prava.

Problem ostale ambalaže:

Ljudi je ne vraćaju jednako disciplinirano.

Rješenje:

Nadamo se da ste lijepo odgojeni.

I zanimljivo je da nijedno od tih rješenja samo za sebe nije potpuno glupo.

Upravo je to najljepši dio.

Besmisao rijetko nastaje zato što nitko nije razmišljao.

Mnogo češće nastane zato što je svatko vrlo ozbiljno razmišljao samo o svom malom komadu problema.

Jedan odjel brine da čep ne pobjegne.

Drugi da boca nije lažna.

Treći da barkod bude čitljiv.

Četvrti da se plastika reciklira.

Peti da prijevoz bude što efikasniji.

I onda svi zajedno proizvedu sustav u kojem praznu bocu pažljivo čuvamo napuhanu da bismo je poslije spljoštili jer tako zauzima manje mjesta.

Nije ovo tekst protiv recikliranja.

Upravo suprotno.

Povratna naknada pokazuje koliko dobar sustav može promijeniti ponašanje ljudi. A pokušaj da čepovi više ne završavaju po plažama ima sasvim razuman cilj.

Problem nastaje kad počnemo mjeriti ekologiju brojem propisa umjesto rezultatom.

Prirodu baš briga je li nešto napravljeno prema direktivi, pravilniku, uputi Fonda i obrascu u tri primjerka.

Nju zanima samo je li na kraju manje plastike, manje nepotrebnog transporta, manje potrošene energije i manje smeća.

Sve ostalo je administracija.

Do tada smo napravili barem velik civilizacijski korak:

čep smo zavezali za bocu, a zrak za kamion.

 

 

Ključne riječi: plastični čepovi, PET boce, povratna naknada, recikliranje, plastika, EU direktiva, zaštita okoliša, otpad, povrat ambalaže, ekologija