„Ali ja ga/ju volim.“ Dobro. Što to zapravo znači?
Postoje rečenice koje zvuče kao objašnjenje, a zapravo samo zatvore razgovor.
„Zašto ostaješ s njim?“
„Volim ga.“
Aha. Dobro onda. Ljubav. Predmet zatvoren, sud raspušten, idemo kući.
Samo što baš tu možda treba početi razgovor.
Jer riječ ljubav koristimo za toliko različitih stvari da bi joj trebalo izdavati deklaraciju kao prehrambenom proizvodu. Sadrži li stvarno ljubav? U kojem postotku? Ima li unutra tragova straha, navike, posesivnosti, ovisnosti, samoće, krivnje i zajedničkog kredita?
Posebno kada govorimo o odnosu u kojem jedan partner drugoga fizički ili psihički zlostavlja.
Nasilje pritom nije samo šaka.
Šaka je čak, koliko god grozno zvučalo, prilično jasna. Dogodila se. Netko ju je možda vidio. Ostao je trag.
Psihičko nasilje može godinama raditi bez masnice.
„Ako odeš, vidjet ćeš.“
„Nitko drugi te neće htjeti.“
„Ti si kriv/a što sam takav/takva.“
„S kim si pričao/la?“
„Zašto ti treba vlastiti novac?“
„Ne sviđa mi se da se družiš s njom.“
„Opet umišljaš.“
„Nikad to nisam rekao/la.“
I tako malo-pomalo čovjek više ne zna razgovara li s partnerom ili je zaposlen u odjelu za kontrolu vlastitog života.
Ali kad nije takav, divan je
To je jedna od zanimljivijih rečenica.
Kad ne pije-divan je.
Kad ne uzme drogu-sasvim drugi čovjek.
Kad nije ljubomorna-najbolja je.
Kad nije u toj fazi-super funkcioniramo.
Drugim riječima, odnos možda održavamo s najboljom verzijom osobe koja se povremeno pojavi između dvije katastrofe.
Kao da imamo automobil kojem povremeno otpadnu kočnice, ali inače stvarno lijepo ide.
Naravno da alkohol, droga, psihičke teškoće, trauma ili neki drugi problem mogu objasniti zašto se netko ponaša kako se ponaša.
Ali objašnjenje nije isto što i opravdanje.
Ako netko ima problem, to znači da mu treba pomoć.
Ne znači automatski da njegov partner dobiva radno mjesto osobnog spasitelja, terapeuta, amortizera i boksačke vreće.
A možda ga/ju stvarno voli
Moguće.
Tu stvar postaje neugodna.
Jer nije nužno da osoba koja ostaje laže kada kaže da voli partnera.
Može ga stvarno voljeti.
Može istovremeno biti vezana uz njega, bojati ga se, žaliti ga, mrziti što joj radi, nadati se promjeni i sjećati se vremena kada je sve bilo drukčije.
Ljudi nisu Excel tablice.
Osjećaji uredno stanu jedni preko drugih i ne pitaju ima li to smisla.
Ali činjenica da nekoga voliš ne govori gotovo ništa o tome trebaš li s tom osobom živjeti.
Možeš voljeti čovjeka koji ti ne čini dobro.
Možeš voljeti nekoga s kim nisi siguran.
Možeš voljeti nekoga tko se neće promijeniti.
I tu dolazimo do riječi koju smo možda malo previše razmazili.
Što uopće znači „volim te“?
Ponekad znači:
Volim te.
Ponekad znači:
Navikao/la sam na tebe.
Ne znam tko sam bez tebe.
Bojim se ostati sam/a.
Proveli smo dvadeset godina zajedno pa valjda to nešto znači.
Imamo djecu.
Nemam kamo.
Ako odem, možda će biti još gore.
Znam kakav/a možeš biti kad si dobar/dobra.
Želim vjerovati da ćeš opet biti takav/takva.
Moji roditelji su živjeli isto pa mi ovo, koliko god bilo loše, nekako djeluje poznato.
A poznato ponekad ima vrlo dobar marketing.
Čak i kada je katastrofa.
Čovjek se može naviknuti na svašta. Na vlak koji prolazi kraj kuće. Na susjeda koji buši nedjeljom u sedam. Na bol. Na ponižavanje. Na činjenicu da prije svake rečenice mora procijeniti hoće li njome izazvati novu svađu.
Navika pritom nije ljubav.
Ali može joj nevjerojatno dobro imitirati frizuru.
Zašto jednostavno ne ode?
To je omiljeno pitanje promatrača.
Izvana je sve jednostavno.
Vrata su tamo.
Kvaka radi.
Doviđenja.
Samo što odlazak iz nasilnog odnosa nije nužno odlazak iz lošeg kafića jer je konobar bezobrazan.
Tu mogu biti djeca, stan, novac, zajednički život, prijetnje, strah od osvete, strah od samoće, potpuna financijska ovisnost ili jednostavno čovjek koji je toliko dugo slušao da ništa ne vrijedi da više nije siguran može li išta sam.
A ponekad najveća prepreka uopće nije nasilnik.
Nego vlastita glava koja govori:
„Možda pretjerujem.“
„Možda sam stvarno ja kriv/a.“
„Možda će ovaj put biti drugačije.“
Tri rečenice na kojima bi se mogla sagraditi poprilična kuća. Samo ne baš ugodna za stanovanje.
Ljubav nije potvrda kvalitete
To nam možda najteže sjedne.
Volimo zamišljati ljubav kao nešto po definiciji dobro.
Ako je ljubav-mora vrijediti.
Ako jako voliš-moraš se boriti.
Ako dovoljno voliš-možda ćeš nekoga promijeniti.
Romantični filmovi su na tome izgradili solidnu industriju.
U stvarnom životu ipak postoji nezgodna mogućnost:
možeš nekoga iskreno voljeti i svejedno morati otići.
Ne zato što ga ne voliš dovoljno.
Nego zato što ljubav sama po sebi nije dovoljna za zdrav odnos.
Treba još poneka sitnica.
Poštovanje, recimo.
Sigurnost.
Sloboda.
Povjerenje.
Pravo da kažeš „ne“.
Pravo da odeš na kavu bez saslušanja u tri čina.
Pravo da postojiš bez stalnog straha od tuđe reakcije.
Sitnice.
Možda zato postavljamo krivo pitanje
Umjesto:
„Zašto ona ostaje s njim?“
ili
„Zašto on to trpi?“
možda je korisnije pitati:
Što tu osobu drži?
Ljubav? Strah? Navika? Djeca?
Novac? Nada? Sram?
Ili njih šestero zajedno sjedi za istim stolom i predstavljaju se jednim imenom:
„Ljubav.“
Jer nekad najveći problem nije to što ljudi ne znaju da ih odnos uništava.
Znaju.
Problem je što još uvijek vjeruju da ono što ih za njega veže mora biti nešto plemenito samo zato što su ga cijeli život zvali ljubavlju.
A možda ponekad ljubav nije slijepa.
Možda samo odbija pročitati sitna slova.