U prošlom tekstu ostali smo kod nas, običnih kupaca, onih koji stojimo pred policom, gledamo cijene i pokušavamo izvesti kućni budžet kao cirkusku točku bez zaštitne mreže.

Nije problem što kupujemo jeftino. Kupujemo jeftino jer često moramo. Jer plaće nisu baš poezija, računi nisu haiku, a cijene se ponašaju kao da su bile na motivacijskom seminaru: samo rast, samo ambicija, samo nebo je granica.

Kupovati jeftino nije grijeh. Ponekad je nužda. Ponekad je zdrav razum. Ponekad skuplje stvarno nije bolje, nego samo ima ljepšu ambalažu, profinjeniji font i naziv koji zvuči kao da ga je krstio marketinški svećenik iz Milana.

Ali postoji trenutak kad jeftino prestaje biti pametna kupnja i postaje sustav. Manija. Vjera. Mala religija akcijske naljepnice.

I tu počinje ozbiljniji problem.

Jer kad kao društvo stalno forsiramo najjeftinije, ne odlučujemo samo što ćemo staviti u košaricu. Odlučujemo kakva će se hrana proizvoditi, tko će preživjeti na tržištu, kakvi će proizvodi završiti na policama i hoće li mali proizvođač uopće imati smisla ustati ujutro, nahraniti kravu, pobrati jabuke, posaditi salatu ili ispeći kruh.

Mali proizvođač ne može se natjecati s mastodontom koji robu baca na tržište u količinama od kojih i kalkulator dobije temperaturu. Veliki ima logistiku, skladišta, kamione, odvjetnike, marketing, pregovaračku moć, police i akcije. Mali ima zemlju, ruke, vrijeme, živce i često još jednu staru vagu koja pokazuje točnije od pola državnih strategija.

I onda mu tržište kaže: budi konkurentan.

To je krasna riječ. Konkurentan. Zvuči sportski, pošteno, skoro olimpijski. Kao da svi trče istu utrku. Samo što jedan trči bos po blatu, a drugi dolazi s helikopterom, nutricionistom, PR timom i ugovorom za prijenos.

Kad veliki može spustiti cijenu, on to često preživi kroz količinu. Kad mali spusti cijenu, on često reže sebi nogu na kojoj stoji. Reže kvalitetu. Reže vrijeme. Reže sastojke. Reže rad. Reže sebe. I onda ima tri izbora: odustati, poskupjeti pa ispasti “bezobrazno skup”, ili se prilagoditi pa proizvoditi lošije, brže, masovnije, jeftinije.

Drugim riječima: ili propadneš, ili se pokvariš.

A mi onda dođemo u trgovinu i vidimo robu koja “samo liči na isto”. Mlijeko koje sve više zvuči kao tehnološki projekt. Jabuke koje su prošle toliko zaštite, sjaja, transporta i premazivanja da više nisu voće nego diplomatski paket iz drugog dijela planeta. Povrće koje izgleda kao da je raslo pod pritiskom uprave: “Brže, veće, ravnije, zelenije, imamo rok do ponedjeljka!”

Ne moramo glumiti laboratorij i tvrditi da je sve loše. Nije. Ima i korektnih velikih proizvođača, kao što ima i malih koji nisu sveci nego samo mali. Ali smjer je jasan: kad najniža cijena postane glavni kriterij, kvaliteta se povlači kao pristojan čovjek s obiteljskog ručka kad krene politika.

A damping? Damping zvuči kao neka dosadna ekonomska riječ koju normalan čovjek ne koristi osim ako je zatočen u studiju s ekonomistom. Ali u životu to znači vrlo jednostavno: netko dovoljno velik može prodavati toliko jeftino da mali ne može pratiti, a kad mali nestanu, onda veliki ostanu sami s nama. A kad ostaneš sam s velikim igračima, to više nije tržište, to je audicija za poslušnog kupca.

Tu se vidi kako najjeftinije nije samo pitanje novca. To je pitanje moći.

Kad kupujemo najjeftinije, često nesvjesno blagoslivljamo moć velikog nad malim. Ne zato što smo zli. Nego zato što smo stisnuti. Zato što nam je novčanik tanak, vrijeme kratko, a police pune. Sustav nas prvo dovede u situaciju da moramo paziti na svaki euro, a onda nam kaže da je to sloboda izbora.

Hvala lijepa. Baš se osjećam slobodno dok biram između jeftinog proizvoda, još jeftinijeg proizvoda i proizvoda na kojem piše “obiteljsko pakiranje”, iako bi se moja obitelj nakon toga mogla posvađati oko probave.

A onda dolazimo do države.

Država bi, u teoriji, trebala biti sudac. Ona koja kaže: ovo smije, ovo ne smije; ovo je hrana, ovo je prehrambeni kostim; ovo je poštena konkurencija, ovo je gaženje malih; ovo je proizvod, ovo je otpad s rokom trajanja.

Ali država ima jedan neugodan problem: mora kontrolirati upravo one koji joj pune kasu.

Veliki trgovački lanci, veliki uvoznici, veliki proizvođači, veliki sustavi — oni pune PDV, okreću promet, zapošljavaju ljude, lijepo izgledaju u BDP-u i još ljepše u izvještajima. Oni hrane tablice.

Mali proizvođač (samo) hrani ljude.

A tablice su, znamo, u modernom svijetu često važnije od ljudi. Čovjek se žali da mu hrana nema okus, da mu selo umire, da domaći proizvođač odustaje, da sve postaje isto, plastično i udaljeno. Tablica kaže: rast prometa. I tu se razgovor često završi, jer tablica ima bolji PR.

Država nije nužno zlikovac. Nije to crtić u kojem ministar sjedi u dvorcu i miluje račun dobiti i gubitka. Ali država jest aktivni sudionik. Često slučajno. Često silom prilika. Često iz komocije. Često iz straha da ne naljuti velike. A ponekad, budimo odrasli, i zato što se s velikima lakše dogovara nego s tisuću malih koji imaju stvarne probleme, blato na cipelama i pitanja bez protokolarnog osmijeha.

Veliki sustav dođe s prezentacijom, grafovima i obećanjem “stabilnosti”. Mali dođe s molbom da ga ne uguši papirima, nametima, pravilnicima, analizama i uvjetima koje lakše preživi korporacija nego čovjek s deset košnica ili dva plastenika.

I onda država kaže da želi domaću proizvodnju. Naravno da želi. Svi žele domaću proizvodnju. Kao što svi žele zdravlje, mir u svijetu i da im printer radi kad treba. Ali ako istovremeno pravila, tržište i javne politike pogoduju najvećima, onda domaća proizvodnja ostane lijepa rečenica za govore. Nešto što se izvadi pred kamerama, kao stolnjak za goste.

Kad država više čuva promet nego tanjur, nemojmo se čuditi što nam tanjur sve češće izgleda kao skladište robe na akciji.

I sad će netko reći: pa što da radimo, da svi kupujemo skupo?

Ne. To je upravo zamka. Ovo nije tekst protiv ljudi koji kupuju jeftino. Ovo je tekst protiv sustava koji je mnoge ljude natjerao da kupuju jeftino, a onda to proglasio mudrošću. Protiv sustava u kojem je kvalitetna hrana luksuz, dugotrajan uređaj iznimka, mali proizvođač romantična figura, a najniža cijena božanstvo kojem se klanjamo svake subote u trgovačkom centru.

Rješenje nije u tome da glumimo bogataše s platnenom vrećicom i moralnom nadmoći. Rješenje je da počnemo razlikovati jeftino od vrijednog. Da ne padamo svaki put na naljepnicu. Da se pitamo tko je nešto proizveo, kako, od čega, koliko će trajati i zašto je baš toliko jeftino.

Jer ako je nešto sumnjivo jeftino, negdje je netko platio razliku.

Možda radnik. Možda proizvođač. Možda životinja. Možda zemlja. Možda naše zdravlje. Možda mali obrtnik koji je zaključio da nema smisla više raditi pošteno kad ga tržište kažnjava zato što nije dovoljno velik da vara elegantno.

A možda ćemo razliku platiti svi skupa, malo kasnije, kroz otpad, bolesti, prazna sela, propale OPG-ove, ovisnost o uvozu i police pune proizvoda koji imaju sve osim duše, okusa i razloga da postoje.

Najjeftinije nije uvijek najgore. Skuplje nije uvijek bolje. Ali društvo koje stalno nagrađuje najjeftinije, s vremenom počne proizvoditi upravo to: najjeftiniju hranu, najjeftinije stvari, najjeftinije odnose, najjeftiniju politiku i najjeftiniji odnos prema čovjeku.

A to je već skupo.

To nije račun koji dobiješ na blagajni.

To je račun koji ti dođe kroz godine.