Dnevnički esej
POTRAGA ZA IZGUBLJENIM LJUDIMA
Odustala sam. Odavno, tako barem percipiram niz vremenskih jedinica koji se može mjeriti u bunarima, dubokim od skrivanja svega u nama, što nikada nismo htjeli da postane javno. No, uvijek se dižu naplavine, čak i kraljevima koji ne vjeruju u svoju dušu. I uvijek ima netko tko pije naš bunar. Tko se baš mora napiti na njemu. Alfe -konjo-tvrđave, il ljudi ili anđeli.
Čekaj, od čega sam odustala? Od potrage za ojavnoljivanjem ideja nabujalih u mojim bunarima, od napajanja onih kojima je svejedno piju li čistu vodu ili onu s otrovom, makar malomalo otrovića, izbacivanja pod poklopac rješenja i smisla. Je li ovo onda potraga za izgubljenim prostorom? Ne, nisam se unaprijed znala sjetila toga geslo u natječaju, kunem se. Kunem se onim prvim vrijednostima, od pionirske kape i marame preko dobrovoljnog vjeronuka, ne sluteći da živim među svijetom koji prvo gazi ono u što se zakune- Riječ. Riječ zauzima prostor i vrijeme. Izdamo li je, izdali smo ih oboje, zapravo svotroje. Sveto trojstvo, Oca vrijeme, sina ili kćer prostor i duha Riječ. O majci ni riječi, majka je počinula u svima nama, najizdanija, zazidana u tijelo, padamo dalje. Labirint bez izlaza nije neki smisao, ali je pošten gubitak vremena.
Nije svačije vrijeme isto, niti subjektivno niti objektivno. Kao još klinci smo skontali da vremena ima više kada odlaziš put izletničke destinacije, a da se sažima kada se vraćaš- prolazi vrijeme polakše ili brže- govorilo se. Objektivno, kada pogriješite u neplaćanju računa prema javnom servisu, naprimjer nekome Gradu, koji je institucija, tvrđa sama po sebi, vrijeme natjeravanja kamata prolazi brzo brže najbrže u tempu skupljanja tih platežnih nakupina, subjektivno znajući da njihova greška prema vama neće njih koštati ni lipe odnosno da vi nećete biti sretni dobitnik zaradi njihove isprike spram njihove greške. Gledamo li na zgradurine poreznih uprava, socijalno-zdravstvenih, komunalnih isto kao na javne prostore ? Ne baš isprve…ja barem ne, gledam ih kao ubirače poreza. Kao 3 posto pružatelje usluga za ubrano. Znači 22 posto konjo-tvrđave. Nisu sve javne prostorne instance iste kao spomenute. Neke su sasvim nevine, poželim reći. Ali nitko takav nije u toj igri. Pa ni knjige.
Knjige, ti nepregledni prostori negdje između. Anđeli s početka teksta.
…je li ovo potraga za izgubljenim ljudima?
Za izgubljenom voljom, željom. Za ljudima da se pronađu, oblikuju iz amorfne mase prostora. Prostori samo odgovaraju na oblik amorfnosti i razrađenosti mase u suradničke pojednice. Neoblikovana masa ljudi pušta prostore da njima igraju, o i da ih izigraju. Bili prostori i ljudi sasvim privatni ili sasvim javni, jednaka je taktia prispisivanja nasljedstva, oporuke, prisilnih nenasljedstva, prisilnih poreza neopravdanh prireza, slave indirektne demokracije, nepostavljenih pitanja tvrđava pijunima, neuvaženih odgovora, ispijenih kraljeva, napapstvovanih kraljica i otrovanih konja.
ex pošta za robni centar
JAVNE KUĆE KNJIGA
Ne igram šah, no znam što je šah-mat, ono kad više nema izlaza. Bilo bi lijepo i praktično sve objasniti u metafori šaha. No, ljudski je teren odviše ćudljiv i nisam sigurna pokorava li se jednostavnim pravilima. Na ono što Crni kralj tvrđave kaže; „Bijela kraljica- djelić jedan knjižnice- nema šanse da ostane na tako atraktivnoj lokaciji, kao do sada, nema i nema šanse, tu ide skupocjen i lovonošan boutiqe, nikakve knjižnice i galerije…“
Na tu izjavu, pijuni ako žele, mogu igri promijeniti tijek. Ako žele. Pa skuže kako. U svom polaganom ritmu, korak po korak, mogu oni postati i kraljica. No za korak po korak treba vjera u svoj korak. Ali pijuni ipak prepuštaju odluku unaprijed Kralju, koračajući ka getu, zato jer je glavno šetalište prioritetno mjesto za Komercijalnog Boga, igrača van table. Ali pita se privatno (tj. potvrđuje sumnju, jer pitanja valja postaviti javno) jedan oštećeni, antikni, zalutali pijun; zašto bi makar i jedna knjižnica- galerija ostala na korzu, kada je cilj da svi budu u jednom velikom hramu, jednom metrima zračnom linijom bliskom getu, a duhom dalekom kilometrima, palanki brajde okruženoj s dve strane četvrerotračnom cestom. No, uopće nije nešto posebno ugodno koračati po toj brajdi, cesti. Ma da, antikni je em oštećen, em razmažen, šta izvoljeva.. I pri tome je bitno da djeca stanari nove svoje kuće javne igrajuće, znaju da brajda znači nekada- ovdje (postaje li to ‘ondje’) nasade loze…A znaju li djeca da prvenstveno prometni kolapsi i čvorovi ne mogu nikako vratiti jedan kvart u idilu prošlosti? Znaju li da je Palazzo Modello modelom nazvan jer je arhitektonski proglašen sistematiziranim modelom za onodobni napredak- (z)grada ? Može li ostati model po sadašnjoj prilici, najljepše lokacije za jednu ‘običnu’ knjižnicu, jednu ‘običnu’ galeriju tj. jedan djelić Hrama kulture?
Božesačuvaj javne kuće knjiga pustiti jednu sebi, drugu pretvoriti u neku sasvim drukčiju galeriju, možda onu izgubljenu na korzu, vraćenu ove godine drugoj tvrđi? Bitno je da se nešto događa, ovo je godina velikih događaja…Prodati ih, kao svako dobro tijelo, jer štajaznam knjige i slike se ne kupuju i ne prodaju na veliko, odjeća u španjolskim trgovinama se prodaje, tj. zgrade se prodaju, brodovi se kupuju, zaboga pa to svako dijete zna.
Tražite li u knjižnici hram kulture, kao da tražite u izgubljenom vremenu izgubljene ljude.
stribor dječji odjel na prostranom trgu u centru
Porta sveučilične knjižnice
ALFE I OSTALI U PORETKU
Tržite i-ili tražite. Alfa ispade. Prednost vs. Predanost.
Jer ljudi ne puštaju da ih se samo seljaka u ime profita i napretka. Ili puštaju. I -ili. Puštaju se, i u konvojima. Pa ispada ovo seljakanje manje zlo. Treba navići ljude na veća zla, pa će im mala biti dobar dan, dobro smo, ma odlično, uvjeravaju pijune konji koji ionako nikako ne mogu zadati šah-mat. Ama, začepite uši…i koračajte dalje…tko je to nahuškao konje da ne surađuju sa svojima…
Svakoga dana nailazim na članove knjižnice kojima i dalje, koliko već…oko dvije i pol godine svakodnevno knjižničarke u novijem odjeljenju stručnijih knjiga objašnjavaju gdje da odu po samo beletristiku, da je taj drugi dio knjižnice u zgradi Filodramatike, čujem kako im crtaju gdje je pak ta velebna zgrada…nailazim na dostavljače, posjetioce, tuzemne i inozemne, ali i djelatnike iz riječke kulture koji u Sveučilišnoj knjižnici pitaju – ‘zar muzej nije na katu iznad?’ Pa i ja nisam odmah saznala za seobu knjiga jer sam bila dugo odsutna iz javnosti, presušena bunara. Dobro je to, različiti smo. Različitih bunara čija zapremnina neće nikada postati 100 posto javna, pa nas ni ne zanimaju jednako javne stvari. Dok je zapremnina oko 25 posto, možemo se skrivati, čak i kao djelatnici sastavljeni od 25 posto ponaosob svakog građanskog pijuna.
Modello se izgradio, kažu arhivi koji čitaju grad, brzo, u dvije godine, sa samo tri mjeseca pauze uslijed kolere krajem 19. stoljeća. Simpatičnog li podatka, u sada još tri, četiri mjeseca pred napuštanje knjižnica s korza i seljenja u geto. Ne, ne zbog korone, pa neće grom u koprive, ‘će samo u trgovinu na malo, talijansku…ovo je nebitna fusnota, zbog cajtgajsta. Tamo gdje je još uvijek knjižnica i prostor za sjesti i proučavati literaturu podno historističkih štukatura, bila je i fina kavana. Stvari se neminovno mijenjaju, a ovom je napretku neminovna potraga tj. potjera moći za partnerima, žrtvama i nevinima. Eto jednog znakovitog povijesnog sloja ispunjenoga lijepim i korisnim ulaganjem (nije fraza?); prva namjena Modella kao zgrade Štedionice i Riječke banke izgradila je i srednje škole u Dolcu, odnosno sadašnju Sveučilišnu knjižnicu (i školu novijeg datuma na katu, nakon odlaska Mmsu-a) i školu Liceo.
Gradska čitaonica (i desno ex Mali salon)
IZVLAČENJE KARATA
Imam osjećaj da je tren da objasnim zašto je ovaj tekst sastavljen od pomalo odlomaka natuknica, tekst ukrštenih osobnosti grada, pogubljenih, koje se žele ili ne žele susresti na zajedničkom terenu, odgovara duhu vremena, duhu u ljudima, duhu prostora; izvlačenja karata, pokeraške igre mudrijaša sa kešom u sakou. A di ćeš sakrit’ lovu u korice knjige?
Zašto je pokerašima odkad je svijeta tako zanimljiva kocka- prostorom? Očito im hrani osjećaj ničije zemlje, pa mogu…kocka je jako čudna ovisnost, ničija zemlja praznine u ljudima tjera ih u tvrđave, da si truju ljubimce konje, nadovezuje se na kompromisno isisanu dušu u ljudima, oskvrnutost moralnu kraljeva i kraljica isušenih bunara, pa se vežu pravom bez osjećaja za pravdu i osjećaja za osjećaj.
Zamislite da djelatnici knjižnica nešto protestiraju? Zamislite da netko ponudi ljudima drukčiju viziju? Da im netko kaže da je moguće mijenjati, da se unaprijed plaćeni skupi prijedlozi projekata mogu pomjerati? Da nije sve idealno kao što tvrđa kaže? A tvrđa zapravo ne koristi Riječ, mada tako zvuči…kada ona odnosno njen kralj kaže riječ uz pratnju šuštanja novca, onda se ostvaruju vizije koje imaju i nemaju smisla, koje su postojale i pred dvadeset godina, ali onaj Bog izvan terena nije tada dao mig, nego sada. Dok Spomenuti ne da mig, prostor se naziva – neiskorešteni javni. Skroz određeni pridjev kraljevstva. Kralj može davati objave svoje Riječi, ali Riječ ne pripada njemu…Kralj može ne obraćati pozornost na neiskorištene prostore koji su pojedinci bijeli kraljevi za kulturu i društveno dobro okupirali sasvim legalno, ali sasvim svojim sredstvima, ne išćući službenog Kralja i tvrđu pomoć, ne igrajući s njima partiju, pa se crni kralj nema tu čime dugoročno dičiti; eto ga samo jedan takav prostor u Rijeci, slavan u Europi, ali ne više u svome gradu, osim u svojim internim spominjanjima i pogovaranjima, e neću vam reći koji, nema ovdje prostora, nađite ga sami…
Samo kralj kralja ne može matirati, ali ima bijeli kralj veći problem, opasnost po njega i po samoodržive ljudske zajednice je što i one moraju (moraju li?) osigurati tvrđavu i tvrđokonje- a oni nisu ljudsko biće. Gledamo li u toj raspodjeli karata sebe kao javnost, jer smo korisnici, ili izdavači korištenog možda, prolaznici po javnim korzoima i šetalištima…? Šetači, pijuni, jesmo li javni? Jesmo li živi? Da su ulice javne, aha, ali da su kuće javne, božesačuvaj. Nadzornici kamere garantiraju javnost. Što zapravo radi vrijeme u svoje vrijeme privatnosti, a što u vrijeme javnosti ? Što radi prostor ?
MODEL ZA ŠTO ?
Ovaj tekst je pohvala dosadašnjim knjižnicama, ili bolje rečeno zahvala knjigama u pristojnim i ugodnim sobama, iako bez toaleta; gradskim knjigama na lokaciji Modello, tamo odkad znam za sebe, te u Striboru, potom edukativno hvala i izgubljenom vremenu za lokaciju na izgubljenom prostoru pred školom Tesla (slučaj u kojem su i djeca te škole izgubljenog igrališta na trgu znala da virtualno krasna mogućnost ispod, realnih temelja za nikakvu zgradu iznad -nema, a pogotovo ne za onu opterećenu knjigama, pa otimač igrališta im- podzemna garaža se jedva drži na podzemnim žilama potoka)… čitaoci novina zasigurno zahvaljuju skloništu za umirovljenike u šetnji korzom, i finalno hvala novijem beletrističkom odjelu u Filodramatici, koja sigurno ima svoje zanimljive crtice povijesne, ali nema ovdje prostora, čega drugoga, za navoditi to.
Najbolje od svega je što su svi- Modello, s knjižnicom i periodikom, versus mali Kraš, čitaonica s novinama i časopisima na korzu (pokraj velikog Kraša), dječji slatki Stribor na prostranom trgu pored, pa iza ugla lijevo Sveučilišna knjižnica,a od tog trga izlaz desno na korzo- Filodramatika, s ne baš istaknom knjižnicom, što su dakle svi načičkani na punktovima Korza. Kakva specifičnost Korza Rijeke ?! Pa koji ne -baš-najveći grad bi se mogao podičiti takvom pred(a)nosti kulturi dostupnoj svima u jedinoj potpuno šetalačkoj, pedestrijanskoj, pijunskoj zoni…! Jedino takvo Korzo pišem s početnom velikom ‘kappom’. I onda se sve i svi osim one iza ugla, još nezavisne Sveučilišne, u službenoj godini kulture sele, slijevaju kulturno po sili inercije ključne sile dvojnih nula i dvojnih dvojki u kulturni geto, oslobađajući korzo muke kulture, koja ostaje samo negdje u zgradi vijećnice, Odjel za kulturu. Isti versus zgrade čoko-bajadere, obnovljene prvotne mađarske porezne institucije, pa jugo i hrvatske poštanske javne službe, pa brzo iskorištenog praznog prostora u velebnu robnu španjolsku kuću, na sva četiri kata. Zamišljam knjižnicu i muzej na Korzu kako svjetlucaju u sumrak na tako reprezantitivnom lokalitetu, kako ljudi mogu škicnuti kroz izloge ne samo u tkanine nego u umjetnine i njihovo šarenilo.
Je li neopravdana misao da ljudi koji ni ne znaju gdje trebaju vratiti knjigu ili ljudi od knjiga koji ne znaju gdje živi slika, znaju nešto o mogućnosti drukčije vizije i odlaženja i ne odlaženja s mjesta na mjesto, od knjiga do konvoja -koji su često brutalno značili i znače brisanja nečijih povijesti i zemalja s lica karata? Samo knjige čuvaju takve opake tajne prepuštanja čovječanstva…Pretjerujem- netko bi upozorio- ne brkaju se kruške i jabuke? E pa šahisti bi se nasmijali…u strateški si brk ili bez brka, model je isti, sve su ostalo nijanse. Nijanse čine razliku, a to vide umjetnici, stoga vičem; ‘Oću pravdu u nijansama, makar sive…za početak…Vratite boga s malom ‘betom’ na teren, terenskog s osjećajem za život…vičem decenijama, žeđam, pa vrijeme ide na pražnjenje i punjenje si bunara, i pišem ja tako, bez knjige na pomolu, jer nemam onog
stribor dječji odjel na prostranom trgu u centru
vremena s početka, i povjerenja u korake, što svoje, što ostalih pijuna, po prometnim i šetalačkim zonama…nemam što u Riječ koju dijelimo, što javno, što privatno. ‘Omegu’ si pronađite sami, u tekstu – još vjerujem, na neki čudni način, u čitaoce u nama koji više puta pročitaju, sebe, druge, knjige i grad.
MOdell za što?
U prilogu su fotografije; (autorica Helga Paškvan)
– 1.modello- gkri-korzo-panorama
– 2. čitaonica
– 3. Stribor -vizura prema korzu
– filodramatika- skrivena knjižnica
– 5. imag kult centar-robni-ex pošta
Helga Paškvan, Rijeka, 8.03.2020.
prirodno@gmail.com, 00385 99 7885715