Rijeka je zainteresirana za gradnju energane na gorivo iz otpada. Spominju se još tri postrojenja u Hrvatskoj. Gorivo bi u riječkom slučaju stizalo s Marišćine, iz Istre i s područja Karlovca. Ono od čega smo se godinama pokušavali riješiti odjednom je postalo „sirovina”. Zgodna promjena karijere za smeće: jučer problem, danas poslovna prilika, sutra možda strateški resurs koji nam, ne daj Bože, počne nedostajati.

Problem je stvaran. Marišćina već proizvodi gorivo iz ostatnog otpada i plaća da ga netko drugdje preuzme i spali. Prema riječima direktora Ekoplusa, riječ je o prosječno oko 10.000 tona godišnje, uz naknadu od 199 eura po toni. To nije sitniš. Energetska oporaba onoga što se zaista više ne može upotrijebiti može imati smisla, posebno ako se uz struju koristi i proizvedena toplina.

Ali nemojmo od troška odvoza u drugu državu odmah napraviti dokaz da će vlastita peć biti jeftinija. I nju treba sagraditi, održavati, nadzirati, opskrbljivati, čistiti dimne plinove i zbrinuti ostatke. Isti direktor kaže da bi postrojenje manje od 90.000 tona godišnje bilo financijski neisplativo. Marišćininih približno 10.000 tona, dakle, nije dovoljno. Zato se uz Rijeku pojavljuju Istra i Karlovac. To može biti razumno regionalno rješenje. Može biti i početak regionalne pretplate na smeće. Razlika je u brojkama i ugovorima koje nam još nitko nije pokazao. Prvo smo se žalili da imamo previše otpada. Sad razmatramo peć kojoj bi jednog dana moglo biti žao ako ga bude premalo.

Peć se ne gradi za jednu sezonu

Državni plan govori o postrojenjima čiji se rad planira za najmanje 30 godina. Danas bismo, dakle, trebali odlučiti koliko ćemo smeća imati otprilike sredinom stoljeća. A cijeli smisao politike gospodarenja otpadom trebao bi biti da ga tada imamo manje: manje nepotrebne ambalaže, više popravljanja i ponovne uporabe, bolje odvajanje te stvarno recikliranje. Kod nas se za svaki problem nađe strateški dokument; nezgodno je samo kad strategija uspije pa pokvari poslovni plan.

Gradovima bi uspjeh bio da ostatnog otpada bude sve manje. Velikom postrojenju s visokim fiksnim troškovima treba redovita isporuka goriva. Ako se količine zaista smanje, hoće li peć raditi ispod kapaciteta, hoćemo li dovoziti otpad iz sve udaljenijih krajeva ili ćemo se manje truditi oko sprečavanja nastanka otpada da investicija ne ostane gladna?

To nije proročanstvo o nečijim namjerama. To je rizik koji treba izračunati prije gradnje. Nacionalni plan, ovisno o scenariju i kvaliteti proizvedenog goriva, navodi vrlo različite količine: oko 400.000 ili oko 145.000 tona godišnje. Brojke nisu izravno zamjenjive jer se odnose na različite vrste goriva i načine obrade. Ali upravo zato politička rečenica „trebaju nam četiri energane” ne može zamijeniti studiju koja pokazuje koliko će preostalog otpada biti nakon boljeg sustava.

Hrvatska je 2024. reciklirala 37 posto komunalnog otpada. Cilj za 2025. bio je 55 posto, a za 2035. je 65 posto. Nije pošteno svaki kilogram koji danas završi u miješanom otpadu proglasiti trajno nereciklabilnim i na njemu dimenzionirati pogon za tri desetljeća. Dio je ondje zato što sustav još nije dovoljno dobar. Graditi peć prema današnjoj neurednosti pa je otplaćivati do 2050-ih prilično je osebujan oblik optimizma.

Filteri postoje. Povjerenje se ne ugrađuje ključ u ruke.

Suvremena postrojenja imaju više stupnjeva čišćenja dimnih plinova i propisane granice emisija. To je ozbiljna tehnologija, a ne logorska vatra s višim dimnjakom. No filtriranje ne znači da je izlaz jednak nuli. Preostale emisije treba mjeriti, pepeo i druge ostatke zbrinuti, a ugljikov dioksid ne nestaje zato što smo peć prozvali energanom. Treba znati i što je ušlo u proces, ne samo što je izmjereno na dimnjaku.

Tu u priču ulazi Koromačno. Istarska radna skupina za praćenje Holcimove cementare ostala je bez dvoje članova. Prema njihovim izjavama, na sjednici 7. listopada doznali su da je prva pošiljka otpada iz Gospića već spaljena, bez prethodnog uvida u svu zatraženu dokumentaciju i laboratorijske nalaze. Radna skupina nema inspekcijske ovlasti. Ako o spaljivanju sazna nakon spaljivanja, njezin je nadzor otprilike kao pregled karte nakon slijetanja aviona.

Fond tvrdi da je otpad iz velikih vreća u Gospiću, koji se sada odvozi, analiziran i neopasan. Na istoj lokaciji postoji i drugi otpad, uključujući opasni; te različite dijelove ne smijemo pobrkati. Istra24 je, pozivajući se na dva izvora sa sjednice, objavila da se gospićki otpad prije spaljivanja miješa s drugim materijalom na području Pazina, a da radnoj skupini nije otkrivena točna lokacija obrade. To su novinarski navodi, a ne javno potvrđen nalaz inspekcije. Samo miješanje pri pripremi goriva ne dokazuje nepravilnost. No otvara vrlo precizno pitanje: koji je materijal ušao u taj pogon, što mu je dodano i kakvo je gorivo na kraju ušlo u peć?

USKOK vodi istragu protiv više osoba i tvrtki zbog sumnje na nezakonito odlaganje otpada, a po njegovu su nalogu izrađena vještačenja gospićke lokacije. Dakle, nije točno da se ništa ne istražuje. Ali istraga nije presuda, kao što sanacija nije odgovor na pitanje tko je otpad dovezao, tko ga je puštao da ondje stoji i tko će platiti štetu.

Otpad se mora ukloniti: građane Gospića ne treba ostaviti uz odlagalište dok čekaju završetak kaznenog postupka. Jednako tako, nakon spaljivanja više nije moguće ponovno uzorkovati baš tu pošiljku ako reprezentativni uzorci nisu sačuvani. Nemamo dokaz da netko sanacijom namjerno uništava dokaze. Imamo pravo tražiti dokaz da ih sanacija čuva. Za svaku pošiljku trebaju ostati uzorci, nalazi, masa, fotografije i dokumenti koji prate put od Gospića, preko eventualne obrade, do cementare. Treba znati tko to čuva i može li neovisni vještak sve ponovno provjeriti.

A treba ostati i nešto važnije od spisa: zdrava pluća ljudi oko postrojenja. Sanacija nije uspješna ako problem nestane iz Gospića, a u Koromačnom se ljudi moraju pitati što su udisali. Za njih nisu dovoljna uvjeravanja da je sve prema standardu. Trebaju pravodobni podaci o ulaznom gorivu, emisijama iz pogona i kvaliteti zraka u okolici, dostupni tako da ih može provjeriti netko izvan tvrtke i državnog priopćenja.

Slučaj Koromačnog ne dokazuje da će se isto događati u mogućoj riječkoj energani. Dokazuje koliko je pogrešno povjerenje u kontrolu uzimati zdravo za gotovo. „Bit će po propisu” zvuči utješno samo dok ne čujete da ljudi zaduženi za praćenje dobivaju važne informacije kad ih više ne mogu ni pokušati provjeriti na vrijeme.

Zato ne vrijedi reći samo: „Sve će biti prema europskim standardima.” Građani moraju moći provjeriti dokumente za konkretne pošiljke, nalaze prije prihvata, dozvole, kontinuirana mjerenja i postupanje kad nešto ne odgovara propisanim uvjetima. Ako se povjerenje traži na riječ, očito je ponuda već potrošena.

A gdje bi stajala riječka peć?

U današnjoj vijesti Sušačka Draga spominje se kao nekadašnja, a ne kao odabrana nova lokacija. Ranije je odbačena, među ostalim zbog vodozaštitnog područja. Ne treba širiti priču da se upravo ondje sada nešto gradi.

No pitanje koje su stanovnici draške doline otvorili vrijedi za svaku lokaciju. Kotlina, strujanje zraka, temperaturne inverzije, kuće i škole ne rješavaju se crtežom visokog dimnjaka. Za stvarno predloženu lokaciju treba objaviti model širenja preostalih emisija u lokalnim vremenskim uvjetima, uključujući nepovoljne dane. I pokazati tko će tijekom cijele godine koristiti proizvedenu toplinu. Dimnjak nije dizalo koje otpadne plinove izveze s planeta.

Prvo račun, onda vrpca

Za početak nam ne treba nova svečana prezentacija. Treba javna tablica za svaku predloženu energanu: koliko goriva pojedini centar proizvodi danas; koliko će ga proizvoditi ako smanjenje i recikliranje uspiju; koliko se plaća sadašnje zbrinjavanje; koliko bi koštali gradnja, rad, prijevoz, nadzor i zbrinjavanje ostataka; te tko će doista kupovati toplinu. Uz to treba pokazati alternativu: što dobivamo ako isti novac i vrijeme uložimo u sprječavanje nastanka otpada, ponovnu uporabu, sortiranje i obradu biootpada?

Možda će nakon takve usporedbe neko razmjerno, dobro smješteno postrojenje imati smisla za ono što ne možemo drukčije riješiti. Ali „otpad postoji, dakle trebaju nam četiri velike peći” preskače baš dio u kojem bismo trebali odlučiti želimo li ga ubuduće imati manje.

Otpad neće potpuno nestati. Možemo, međutim, odlučiti hoće li biti problem koji sustavno smanjujemo ili gorivo čiju isporuku moramo čuvati. A usput sačuvati dokaze o onome što se već dogodilo i zdravlje onih kojima smo odlučili dovesti tuđe smeće pred vrata.

Gotovo mi je žao što nogometna reprezentacija ne izgubi još nekoliko puta s velikom razlikom. Tada bismo barem pouzdano znali čime će se zemlja baviti idućih mjesec dana, dok otpad putuje od kamiona preko miješalice do peći. U ovoj zemlji lakše je tražiti smjenu izbornika nego nalaz za kamion smeća.