Rafalei čuvaju nebo. Ali, Ima li pilota u državi?

Kad Hrvatska kupi borbene avione, govori se o povijesnoj odluci, suverenitetu, sigurnosti i nacionalnom ponosu i „ako zatreba” situaciji. Kad kupuje kanadere, obično je već negdje počelo gorjeti.

Razlika nije samo u namjeni aviona nego i u političkom tretmanu. Oružje je investicija(?). Protupožarna zaštita je trošak. Za prvo se milijarda pronađe u vlastitom proračunu, dok smo dva nova kanadera DHC-515, vrijedna 105 milijuna eura, ugovorili uz stopostotno financiranje Europske komisije kroz sustav rescEU.

To ne znači da nam je Europa poklonila dva aviona za zalijevanje isključivo hrvatskog dvorišta. Bit će dio zajedničkih europskih protupožarnih kapaciteta, smješteni i operativno vođeni iz Hrvatske, ali dostupni i drugim državama. Pošten model solidarnosti – požar rijetko provjerava putovnicu prije prelaska granice.

Ipak, kontrast je zanimljiv: za ono čime možemo pucati pronašli smo vlastitu milijardu. Za ono čime gasimo ono što nam sigurno gori – dobro je da postoji Europa.

Rafale ipak nije ukras za mimohod

Da odmah prizemljimo najlakši prigovor: Rafale nije samo vrlo skup rekvizit za televizijske dnevnike. Od 1. siječnja 2026. hrvatski Rafali obavljaju Air Policing – mirnodopski nadzor i zaštitu zračnog prostora u sklopu NATO-ova sustava. Mogu presretati nepoznate ili potencijalno neprijateljske letjelice, štititi zračni prostor i služiti kao sredstvo odvraćanja.

Dakle, imaju vojnu funkciju. Ali činjenica da nešto ima funkciju još ne dokazuje da smo izabrali najpotrebnije, najpovoljnije i najpametnije rješenje. I Ferrari ima funkciju – dovesti čovjeka do trgovine. Pitanje je treba li ga kupiti da bi otišao po poriluk.

Prema podacima Ministarstva obrane, ugovori za 12 korištenih Rafalea iznose 999 milijuna eura, odnosno oko 1,15 milijardi s procijenjenom indeksacijom cijena i PDV-om.

A borbeni avion nije kuhalo za vodu koje jednom kupiš, uključiš i čekaš da klikne. Treba gorivo, pilote, tehničare, hangare, rezervne dijelove, naoružanje, obuku i buduće nadogradnje. Nakon njega trebaju radari i protuzračna obrana. Onda treba štititi bazu, radare i protuzračnu obranu.

Jednom kad uđeš u trgovinu sigurnošću, blagajna nema izlaz.

Bakica s krastavcima i državna gramatika

Ako bakica na tržnici pogrešno napiše cijenu krastavaca, teško će inspektoru objasniti da su se „dogodili određeni propusti”. Ako građanin zakasni s računom, sustav odmah zna njegovo ime, adresu, OIB, kamatu i rok ovrhe. Tu digitalizacija radi kao švicarski sat.

Ali kada država pogriješi u nabavi vrijednoj milijune, odgovornost se pretvara u maglu. Odluka je donesena. Sredstva su utrošena. Nedostaci su utvrđeni. Provest će se analiza. Razmotrit će se preporuke. Nitko ništa nije napravio – sve se samo dogodilo u pasivu.

Građanin odgovara osobno, a država gramatički.

Ne tvrdim da su Rafali i tenkovi neispravni niti da je pri njihovoj nabavi netko ukrao novac. Za takvu tvrdnju nemamo dokaz. Ali nakon svega što smo gledali u cestogradnji, zdravstvu, gospodarenju otpadom i drugim javnim poslovima, bilo bi neobično vjerovati da je upravo trgovina oružjem – najskuplja, najzatvorenija i najzaštićenija tajnošću – jedino područje u kojem nitko nikada ne preplati robu, ne odabere lošu opremu, ne pogriješi ili ne pokuša pogrešku skloniti pod maskirnu mrežu. Ne omasti brkove.

Ondje gdje je račun najveći, pitanja su najtiša

Kod škole, ceste ili bolnice barem možemo pitati koliko je što koštalo, tko je dobio posao i zašto radovi kasne. Kod oružja dio podataka opravdano ostaje tajan. Država ne mora mogućem protivniku poslati tehnički priručnik, lozinku za radar i raspored godišnjih odmora pilota.

Problem nastaje kad se uz opravdano povjerljive podatke pod istu ceradu uguraju cijene, način odlučivanja, dugoročni troškovi i politička odgovornost.

Tajnost nije dokaz korupcije. Ali smanjena transparentnost stvara prostor u kojem je preplaćivanje, pogodovanje ili pogrešna odluka teže otkriti. Transparency International upravo zbog velikih iznosa, centraliziranog odlučivanja i tajnosti obrambeni sektor smatra posebno izloženim korupcijskom riziku. Njihov indeks ne mjeri koliko je korupcije dokazano, nego koliko su snažni mehanizmi koji bi je trebali spriječiti.

Sumnja nije presuda. Ali ni natpis „nacionalna sigurnost” ne smije biti sveta vodica kojom se opere svaki račun.

Nije problem samo što je oružje skupo. Problem je što ondje gdje se troši najviše novca javnost često ima najmanje mogućnosti provjeriti što je zapravo platila.

Rat: katastrofa s odličnim poslovnim modelom

Svaka država svoje novo oružje predstavlja kao obrambeno. Susjed ga može doživjeti kao prijetnju pa kupuje vlastito. Prva država tada novu kupnju susjeda koristi kao dokaz da je od početka bila u pravu.

Tako nastaje sigurnosna petlja u kojoj se svi naoružavaju da bi bili sigurniji, a istodobno se svi osjećaju ugroženije.

SIPRI taj mehanizam naziva sigurnosnom dilemom: država ne zna stvarne namjere druge države pa na njezino jačanje odgovara vlastitim.

Ne možemo dokazati da je svaki rat pokrenut kako bi netko prodavao oružje. Možemo, međutim, primijetiti da još nije izumljen rat na kojem trgovci oružjem nisu pronašli način zaraditi. Što sukob dulje traje i što se više ljudi boji njegova širenja, lakše se prodaje sljedeći avion, tenk, haubica, raketa i nova količina streljiva.

Mir možda nema alternativu, ali rat očito ima izvrstan poslovni plan.

Svjetska vojna potrošnja u 2025. porasla je jedanaestu godinu zaredom i dosegnula 2.887 milijardi dolara. NATO članice obvezale su se da će do 2035. izdvajati pet posto BDP-a za obranu i šire sigurnosne potrebe, od čega najmanje 3,5 posto za temeljne obrambene izdatke.

Za takav rast postoje stvarni razlozi, uključujući rusku invaziju na Ukrajinu i povećanu nesigurnost u Europi. Ali vojni proračun nije vremenska prognoza ni prirodni zakon. To je politička odluka. A političke odluke smiju se preispitivati čak i kada netko pored njih parkira tenk.

U toj utrci sigurno dobivaju proizvođači aviona, tenkova, haubica, raketa, radara i streljiva. Dobivaju i političari koji se kraj nove vojne opreme mogu fotografirati kao ozbiljni državnici. Je li društvo zbog svakog novog kruga kupnje razmjerno sigurnije, mnogo je teže izmjeriti.

Kod kanadera barem vidimo je li poletio, koliko je vode izbacio i što je pokušao ugasiti. Kod borbenog aviona moramo vjerovati da je svrhu ostvario upravo time što se ništa nije dogodilo.

Možda i jest. Odvraćanje tako funkcionira. Ali savršen je to proizvod: što ga manje koristiš, to lakše tvrdiš da djeluje.

Moderni neprijatelj nema uvijek registarske oznake

Rat u Ukrajini pokazao je da tenkovi, topništvo i borbeni avioni nažalost nisu otišli u muzej. Ali pokazao je i koliko su važni jeftini dronovi, informacije, komunikacijske mreže, sateliti, elektroničko ratovanje, logistika i sposobnost brzog prilagođavanja.

Danas državu mogu ozbiljno pogoditi kibernetički napad, rušenje energetskog ili komunikacijskog sustava, organizirana dezinformacija, kriminalna mreža, požar, poplava, epidemija, kamion opasnog otpada ili jednostavna institucionalna nesposobnost.

Protiv većine toga Rafale ne može ništa. Može biti tehnički savršen, ali ne može nadomjestiti lošu komunikaciju, slabo plaćene ljude, sporo odlučivanje i rukovoditelje koji se pojave tek kada snimke već kruže internetom.

Car meet bez kontrolnog tornja

Riječki car meet pokazao je jednu vrlo prizemnu rupu u našem sustavu sigurnosti. Sudionici su se mogli organizirati preko interneta, putovati, okupljati i razmjenjivati lokacije brže nego što su institucije uspjele povezati informacije i pravodobno reagirati. Kada je situacija eskalirala, policajci na terenu svojim su tijelima i službenim automobilima krpali ono što je zapovjedni sustav ranije propustio.

Prema dostupnim izračunima, osnovna primanja običnog policijskog službenika mogu biti usporediva s plaćama u trgovini. To nije omalovažavanje blagajnica – i one rade odgovoran i potplaćen posao. Ali postoji sitna razlika: kupac s akcijskim jogurtom ipak rjeđe pokušava pregaziti blagajnicu.

Problem, dakle, nije nužno u policajcu na cesti. Problem je u sustavu koji ga mora pravodobno informirati, rasporediti, opremiti i voditi.

Car meet nije dokaz da nam vojska ne treba. Pokazuje nešto drugo: sigurnost danas često puca na spojevima sustava, a takve pukotine ne mogu se zakrpati tenkom.

Još zamišljamo neprijatelja koji uredno dolazi preko granice u koloni, dok suvremene opasnosti ulaze kroz mobitel, server, dron, korumpirani ugovor, kamion otpada ili otvorena vrata institucije u kojoj nitko nije nadležan.

Rafale može presresti avion. Ne može presresti raspad sustava.

Koja se sigurnost računa?

Požar svake godine spaljuje stvarne šume i kuće. Poplava ne odvraća samu sebe jer smo pokazali odlučnost. Potres ne prati NATO-ove ciljeve izdvajanja. Bolest ne zanima koliko imamo haubica.

Rafale brani nebo. Kanader brani ljude, kuće, šume, infrastrukturu i turizam. Liječnik, policajac, vatrogasac, spašavatelj i civilna zaštita također brane državu – samo bez raketa, svečanih preleta i dovoljno impresivnog zvuka za televizijski prijenos.

Ne mora konačan izbor biti dvanaest Rafalea ili dvadesetak kanadera. Država treba različite sustave zaštite, a borbeni i protupožarni avion nisu međusobno zamjenjive stavke. Ipak, svaki euro može biti potrošen samo jednom.

Zato je legitimno pitati zašto se vojna sigurnost gotovo automatski proglašava strateškom investicijom, dok se zaštita od opasnosti koje već redovito živimo mora dokazivati kroz natječaje, europske fondove i proračunske ostatke.

Ne tvrdimo da država ne treba vojsku. Tvrdimo da se upravo ondje gdje se troši najviše novca i gdje javnost smije znati najmanje mora postavljati najviše pitanja.

Možemo kupiti izvrstan avion. Možemo kupiti tenk koji puca u vožnji i haubicu koja pogodi metu kilometrima daleko. Ali ako nam policija, civilna zaštita, inspekcije, zdravstvo, informacijski sustavi i zapovjedni lanac rade na Windowsima 95, tada nismo kupili sigurnost.

Kupili smo vrlo skupu ikonu na radnoj površini.

Možda pilota u Rafaleu imamo. Sve je opravdanije pitati ima li pilota u državi – i tko iz kontrolnog tornja uopće gleda radare.