Nije točno da Mediji samo ignoriraju dobre vijesti. Oni treniraju društvo da dobra vijest nije vijest.

Ako danas želite osvojiti medije, nemojte napraviti nešto korisno. To je početnička greška.

Nemojte organizirati radionicu za djecu. Nemojte pokrenuti festival. Nemojte snimiti film s ljudima koje inače društvo uredno zaboravi. Nemojte čistiti plažu, pomagati susjedu, raditi s mladima, uključivati osobe s invaliditetom, graditi program dvadeset godina ili pokušavati dokazati da se nešto može bez velikih novaca, ali s puno živaca.

To je lijepo, ali medijski neozbiljno.

Ako ste stvarno ambiciozni, treba vam nešto jače. Skandal. Sukob. Panika. Netko mora vikati, prijetiti, bacati stolice ili barem napisati status koji može proizvesti sedam naslova i tri komentatorska rata do ručka.

Ako nema dima, nema klika.
Ako nema klika, nema prostora.
Ako nema prostora, vi ste, dragi moji, samo još jedna korisna priča koja nije dovoljno zapaljiva.

A to je danas gotovo uvreda.

Samim tim i vaš će budget biti u skladu sa „galamom”.

Mediji će, naravno, reći da nije baš tako. Da su redakcije male, novinari preopterećeni, prostor ograničen, a vijesti se moraju birati. Sve je to donekle točno. Samo je zanimljivo kako se prostor uvijek nekako pronađe kad netko napravi štetu, a teško kad netko godinama nešto gradi.

Primjer, udruga Spirit postoji od 1997. godine.
Festival Uhvati Film traje 23 godine.
Filsmi serijal Tajni Agent 010 već desetak godina dokazuje da osobe s invaliditetom ne moraju biti samo tema, nego mogu biti glavni likovi, autori atmosfere, nositelji humora, akcije, publike i aplauza.

To nije jučerašnja objava na Facebooku. To nije “imamo ideju pa ćemo vidjeti”. To je gotovo tri desetljeća programa, filmova, radionica, projekcija, festivala, gostovanja, volonterskog rada, improvizacije, smijeha, živaca, krpanja budžeta i dokazivanja da kultura ne mora uvijek čekati savršene uvjete da bi postojala.

I što često dobiješ kad pošalješ najavu?

“Naši novinari su jako zauzeti.”
“Obratit ćemo pažnju.”
“Pošaljite materijale.”
“Vidjet ćemo.”

Što u prijevodu s portalskog na ljudski otprilike znači:

“Niste se potukli, niste nikoga vrijeđali, ubili, nemate snimku nadzorne kamere, nema krvi, nema šoka, nema izvanrednog stanja. Super je to što radite, ali trenutno pratimo važniju temu: tko je kome zalupio vrata, tko je koga prozvao i zašto je javnost u nevjerici.”

Naravno, nitko normalan ne želi davati upute za nasilje. To bi bilo bolesno. Uostalom, za to upute već svakodnevno daju naslovnice, ne izravno, ali dovoljno jasno da i prosječno zbunjena osoba može shvatiti sustav.

Jer mlada osoba željna pažnje ne mora završiti fakultet medijskih studija da bi shvatila obrazac.

Ako nešto stvaraš, možda te spomenu.
Ako nešto razbiješ, dobit ćeš serijal u nastavcima.
Ako si uporan, vrijedan i koristan, čekaš.
Ako si opasan, svi su odjednom slobodni za izjave.

Tu počinje društvena bolest koju volimo zvati “informiranje”.

Mediji prvo od nekog kaosa naprave glavnu priču dana, zatim tjedna, zatim specijal, zatim analizu, zatim “što kažu susjedi”, zatim “stručnjaci upozoravaju”, a onda s izrazom duboke zabrinutosti pitaju: “Zašto društvo postaje sve nasilnije?”

Pa možda zato što smo pažnju pretvorili u nagradu za lomljenje stvarnosti.

I nije problem samo u novinarima. Da se ne lažemo, ni publika nije nevina. Mi klikamo. Mi se zadržavamo. Mi kažemo “ma samo da vidim što je sad bilo”. Mi hranimo isti mehanizam kojem se onda čudimo kao kokoš liftu.

Portal zna što prolazi. Algoritam zna što nas zadržava. Urednik zna da će korisna, tiha, dobra priča često proći slabije od najnovijeg moralnog požara. I tako se polako svi skupa pravimo da nas stvarnost zanima, a zapravo nas najviše zanima kad se stvarnost zapali.

Dobra vijest u tom sustavu izgleda gotovo sumnjivo.

Netko radi s mladima? Lijepo.
Netko uključuje osobe s invaliditetom u film? Divno.
Netko održava festival 23 godine? Bravo.
Netko deset godina snima serijal koji publika prati, a glumci nose priču na svoj način? Krasno.

Ali ima li tu sukoba?
Ima li optužbi?
Je li netko nekoga nazvao nečim?
Može li naslov početi s “ŠOKANTNO”?
Može li se ubaciti riječ “drama”?
Ne može?

Onda javite kad bude nešto aktualno.

A što je aktualnije od toga da ljudi desetljećima rade nešto što društvo navodno želi – inkluziju, kulturu, kreativnost, rad s mladima, lokalnu energiju – i opet moraju moliti za tri retka prostora?

To nije mala nepravda. To je dijagnoza.

Jer kad mediji ignoriraju dobre vijesti, oni ne ignoriraju samo jednu najavu, jedan festival ili jedan film. Oni polako uče društvo da dobro nije dovoljno važno. Da stvaranje nije vijest. Da upornost nije zanimljiva. Da rad bez skandala nema dramaturgiju.

I onda se čudimo što ljudi gube volju.

Čovjek koji godinama nešto radi ne traži fanfare. Ne traži naslovnicu svaki put kad zalijepi plakat. Ne traži da ga novinar čeka s crvenim tepihom i orkestrom DVD-a iz 2003. Ali traži minimum razuma: ako se prostor može pronaći za petu reciklažu istog skandala, možda se može pronaći i za nešto što nije otrovno.

Možda javnost ne mora svaki dan dobiti novu dozu straha, bijesa i društvene plijesni.

Možda bi nekad mogla dobiti i informaciju da netko u tom istom društvu još uvijek nešto gradi.

Znam, zvuči radikalno. Gotovo ekstremistički: dati pažnju ljudima koji ne uništavaju stvari.

Ali možda bi baš tu trebalo početi.

Za svaku objavu o nasilju – jedna objava o onima koji ga pokušavaju spriječiti.
Za svaki skandal – jedna priča o ljudima koji nešto popravljaju.
Za svaku naslovnicu o destrukciji – barem malo prostora za one koji još nisu odustali od smisla.

Ne zato da mediji postanu oglasna ploča dobrih namjera. Nego zato što društvo ne može stalno gledati samo ono najgore u sebi i očekivati da će iz toga izaći zdravije.

Mediji vole reći da su ogledalo društva.

Nisu samo ogledalo. Oni su i reflektor.

A reflektor nije nevin. On ne pokazuje samo ono što postoji. On odlučuje što će izgledati važno.

Ako stalno osvjetljavamo nasilje, skandal, bijes i raspad, a sve što je uporno, korisno i ljudsko ostavljamo u polumraku, nemojmo se praviti iznenađeni kad ljudi počnu misliti da je jedini put do vidljivosti – napraviti štetu.

Zato pitanje nije samo kako osvojiti medije danas.

Pitanje je što moramo postati da bismo im bili zanimljivi.

I ako je odgovor: glasniji, luđi, opasniji i pokvareniji – onda problem nije u tome što dobre vijesti ne prolaze.

Problem je što smo napravili sustav u kojem dobra vijest mora prvo obući crnu kroniku da bi je netko primijetio.

A mi ćemo, eto, i dalje pokušavati staromodno.

Raditi. Snimati. Organizirati. Uključivati. Griješiti. Popravljati. Slati najave. Dobivati “novinari su zauzeti”. I ponekad, kad nam pukne fina kulturna žila, napisati tekst poput ovog.

Čisto da se zna:

nismo mi bez priče.

Samo nismo dovoljno pretukli svijet da bi priča postala vijest.