Ova snimka nastala je na Krku, u predvečerje 3. svibnja 2026., na kraju produženog vikenda.

U istom trenutku kad su veseli vikendaši već odlazili u kilometarskim kolonama, za njima je ostajao onaj poznati turistički trag: malo uspomena, malo mamurluka i dosta smeća. Zabava koja se noću često mjeri decibelima pijanog arlaukanja do tri ujutro, a dan poslije vrećama, kantama i hrpama koje će skupljati komunalci.

Nije tajna da se ionako prevelik broj betonskih nastambi, većinom godine praznih, planira još množiti — na račun šuma, livada i ono malo prostora koji još diše.

Spominju se i nove prometnice koje bi trebale rasteretiti postojeće. Možda hoće. Ali svaka nova crta kroz krajolik nešto i prereže: komad šume, komad tišine, komad otoka. Tako otok polako postaje stambeni, a prazan Manhattan — betonska kulisa za život koji se događa samo povremeno.

Još kao djeca učili smo čemu služe stabla, što šuma regulira i kako je livada prirodna apoteka.

Samo izgleda da poslovni sustavi i oni koji ih vode nisu bili na tom satu.

Oni dišu na škrge.

Zato se ovaj put ostavimo velikih poziva i uzaludnih apela. Stavimo slušalice, zamislimo miris svježe proljetne trave i ljekovitih biljaka kojih ovdje još ima u izobilju — i poslušajmo večernji zvuk livade.

Dok ona još postoji.

#Krk #Livada #Priroda #Betonizacija #Apartmanizacija #ZvukPrirode #OčuvanjePrirode #Turizam #Okoliš #Poriluk