Živimo u vremenu u kojem stručnjaka ima više nego ikad, ali povjerenja u njih sve manje. S druge strane, ako netko kaže: “Meni se dogodilo”, “Ja sam to prošao”, “Moja susjeda je probala”, odmah se pola sobe nagne naprijed.
Iskustvo ima tu neku nepristojnu prednost: zvuči živo.
Stručnjak često dolazi s podacima, grafovima, opreznim formulacijama i rečenicama koje počinju s “ovisno o kontekstu”. Iskustvo dođe u papučama, sjedne za stol i kaže: “Slušaj ti mene, bilo je ovako.”
I naravno da ljudi češće poslušaju ovo drugo. Ne zato što su glupi, nego zato što iskustvo govori jezikom koji odmah razumijemo. Ono ima lice, glas, nervozu, pauzu, pogled i onu malu dramu stvarnog života. Stručnjak često ima PowerPoint.
Problem nastaje kad jedno pokušamo potpuno zamijeniti drugim.
Iskustvo je važno. Iskustvo je dokaz da se nešto nekome stvarno dogodilo. Ali nije uvijek dokaz da se to događa svima, da znamo uzrok ili da znamo rješenje. Ako je netko popio čaj od nečega i sutra mu je bilo bolje, to može značiti svašta: da je čaj pomogao, da bi mu ionako bilo bolje, da je odmorio, da je prestao jesti gluposti ili da mu se organizam samo smilovao.
Ali ljudima je to bliže od stručnog objašnjenja koje traje 12 minuta i nakon kojeg još uvijek nisi siguran smiješ li popiti jogurt.
S druge strane, stručnjaci često zaborave da znanje nije dovoljno ako ga ne znaš prenijeti. Možeš biti u pravu i svejedno izgubiti čovjeka već u trećoj rečenici. Posebno ako nastupaš s visine, kao da razgovaraš s neukim narodom kojem treba objasniti gdje je lijevo, a gdje desno.
Tu ljudi počnu bježati prema “iskustvu”. Ne uvijek zato što odbacuju znanost, nego zato što se osjećaju odbačeno od strane onih koji bi im trebali objasniti stvari.
Kad stručnjak kaže: “To nije tako jednostavno”, često je u pravu. Ali čovjek koji ima problem ne traži uvijek disertaciju. Nekad traži rečenicu koja ga neće dodatno poniziti.
Zato iskustvo pobjeđuje. Jer ne nosi bijelu kutu, nego modricu.
Ipak, ni iskustvo nije svetinja. I ono zna biti tvrdoglavo, sebično i slijepo. Svatko od nas ima neko iskustvo koje smo pretvorili u zakon svemira, iako je možda bilo samo jedna epizoda našeg života. Netko je jednom imao loše iskustvo s doktorom pa više ne vjeruje nijednom. Netko je jednom pogodio s intuicijom pa sad misli da ima ugrađen radar za istinu. Netko je jednom preživio nešto teško pa više ne dopušta nikome da mu kaže bilo što drukčije.
Tu dolazimo do nezgodne istine: iskustvo bez znanja može postati zabluda, a znanje bez sluha za iskustvo može postati bahatost.
Najbolje stvari događaju se kad se to dvoje sretnu.
Kad stručnjak ne kaže: “Ti nemaš pojma”, nego: “Razumijem zašto to tako vidiš, ajmo pogledati širu sliku.”
Kad čovjek s iskustvom ne kaže: “Ja znam jer sam prošao”, nego: “Ovo je moje iskustvo, ali možda nije cijela priča.”
To je, zapravo, normalan razgovor. Rijetka pojava, znam. Trebalo bi je zaštititi kao ugroženu vrstu, možda negdje između dobrog susjeda i poštenog natječaja.
Ljudi ne vjeruju više iskustvu zato što mrze stručnost. Često joj ne vjeruju zato što je previše puta došla hladna, nerazumljiva, nadmena ili zakašnjela. A iskustvo je bilo tu, odmah, s imenom i prezimenom.
Zato možda nije pitanje zašto ljudi više vjeruju iskustvu nego stručnjaku.
Možda je bolje pitanje: zašto smo dopustili da stručnost zvuči tako daleko od života?
Jer kad stručnjak zna slušati, a iskustvo zna priznati da nije cijeli svemir, tu negdje počinje pamet. Ne ona iz udžbenika, ni ona iz birtije, nego ona rijetka, korisna, ljudska.
A to je već ozbiljna stvar.
Skoro pa stručno.