Dugo sam se bavio glazbom, …hm…zašto prošlo vrijeme? Bavim se i sada, samo na drugi način;-)

No, htio sam reći da sam dugo pratio glazbu, i ljude kako plešu, bio onaj tko im “pomaže zaplesati”, birajući glazbu, stvarajući atmosferu, čak i stvarajući pjesme. Ponekad, prerijetko, jer ovaj prvi dio priče me je “uzeo sebi” (omogućavanje drugima da plešu), ponekad plesao sam i ja.

Da, i kuhar jede, i automehaničar ima auto, i bubnjar pleše…doduše nekad je auto u automehaničara znate kakav 😉

Zabavljen razmišljanjem kako da postavim atmosferu za druge, često sam zapostavljao svoj pokret, što sam rjeđe plesao duže mi je trebalo da se upustim, i tek začudo, nakon duže  “karijere” kad mi je zaista dosadio ovaj “moderni” koncept u kojem se sve oko glazbe odigrava, otkrio sam ples i glazbu ponovno, iz jednog drugog kuta. Sjećam se (i uvijek ću biti zahvalan gdji Roth i njenim učenicima) kad sam prije više od 15 godina odnio zvučnike na “5 ritmova”(do tada nisam čuo za to), i zaplesao s tim “malobrojnim” ljudima, jer ipak je u klubu pojam gužva koje ovdje nema. Tad sam rekao “pa to je to” što sam oduvjek htio. Drugi koncept, bez standardne klupske atmosfere (čitaj dim, alkohol, nervozni ljudi…) u nekom drugom svemiru, sa nekim drugim pristupom. Odmah sam znao da je to moj slijedeći korak. Ipak, život nije htio da se tad posvetim toj “plesnoj franšizi”, napravio sam duži krug, da vidim još neke stvari očito, vodilo me po drugim radionicama i drugim stvarima nevezanim za ples (valjda da steknem još iskustva) da bi godinama kasnije stvorio svoj DreamDance. Jednostavno je grunulo iz mene potreba da ga stvorim. Ne zato što neki drugi ples nije valjao, nego zato što svatko od nas nekad jednostavno treba naći svoj izražaj i svoj folder. Već sam napominjao da često odem i na druga događanja i učestvujem kao gost, suradnik, a, ne voditelj. Ovaj sektor kojime se bavimo nebi smio biti stvar “konkurencije” kako se često to uobičava, osim ako konkurenciju ne smatramo motivom i brifingom, brušenjem za osobni i rast kolektiva ukupno gledajući, pozitivnom.

Ipak, nije ovo tema koju sam htio obraditi. Ono što sam želio spomenuti je da često čujem izraz “da, ja jako volim plesati” od osoba koje vole izlaziti, koje vole biti u atmosferama kluba ili kafića. Kako sam spomenuo, proveo sam dosta (i previše) godina na taj način, često svjestan da u biti želim nešto drugo, no to nešto drugo nije dolazilo. Tada su, osim klasičnih plesnih škola, ovakvi plesovi kao DreamDance (ili slični), bili nikako il bar manje dostupni. Danas jesu, srećom.

Koja je u biti razlika, osim navedenog dima i atmosfere koja je ovdje “pitomija”, rekli bismo?

Ono što čini razliku, po mom mišljenju je direktni fokus na samu glazbu, na sam ples, i na sebe, pri tome vidim jako važno i zagrijavanje, kojeg činimo kao na sportskom treningu prije pristupa plesu, čine se povezujemo sa svakim dijelićem svog tijela. Za razliku od kluba gdje je zagrijavanje na šanku (ili uz neko drugo sredstvo:-) ovdje se zagrijavamo pokretom. Uvodimo se u atmosferu polagano, a kad plešemo već razgibano tijelo mičemo cijelo ili bar skoro cijelo, za razliku od kluba gdje samo cupkamo i vrtimo laktove razmišljajući jel dobro izgedamo:-) Zatim, pod je obično čist, pa za razliku od kluba nije problem zaleći, baciti se, prokliziti i dati si sličnu slobodu. Da ne govorimo o gužvi, koje na DreamDance-u nema, pa svatko ima svoj “radni prostor” koji se mjeri u metrima a ne u centima. Ovdje kontekst “ajme kako je malo ljudi” povoljan i dobrodošao. Prečesto gužvancija ne pokazuje previše visok kriterij po kojem skup možete vrednovati (nećemo sad o muhama koje idu na …) 😉

Ostaje naravno, izbor glazbe. Ovo je pitanje koje zahtjeva dodatni članak, koji obećavam nekad i napisati, ipak da skratim na poantu. Glazba je uvijek samo kulisa, bitna je “predstava”. Kao i u klubovima, glazba može i na ovakvim plesovima biti raznovrsna, često je manje komercijalna i drugačije postavljena nego obično, što daje samo po sebi meditativniju i opuštajuću atmosferu, iako nema pravila. U svakom slučaju, glazba je kulisa, ona uvjetno rečeno “nije bitna”, ne smije biti osnova i okosnica, jer okosnica ste vi i vaše unutarnje istraživanje, za razliku od kluba gdje se često na ovaj ili onaj način sviđate (ili ne) drugima, ovdje to nije bitno. Glazba nije ono što bi vas trebalo voditi pod svaku cijenu, voditelj ste vi, vaša je brzina i vaš je tempo (pojasnit ću u slijedećem članku). Ocjenjivanje glazbe (stila,vrste…) često je ionako plod pranja mozga koje smo prošli godinama na ovaj ili onaj način. Okruženje, mediji, društvo, prijatelji, rekli su nam što je i zašto prihvatljivo slušati. I to je još jedan faktor koji treba osvjestiti i nadići.

I finalno, na FreeStyle plesovima osim VODE nema stimulansa, ostajete goli kao “od majke rođeni”, i nakon već nekoliko puta što ste se usudili probati, otpadaju sve vaše maske, svi vaši strahovi postaju prošlost. Tome nam obično služi alkohol ili neki drugi stimulans, što je na prvu loptu korisno i prihvatljivo, no, ipak takve stvari potiskuju problem i o(t)puštanje je samo prividno i trenutno. Ovo ogoljivanje na prvu loptu može djelovati šokirajuće, neke je strah, nekima je dosadno (samima sa sobom? znakovito) nekima je naporno, nekima se svašta mota glavom… Taj dio treba nadići, to su samo bespotrebne misli….A nekima je odmah jako lijepo (blago njima).

Usudite li se zaista isplesati “kako valja”, na traženje ćete dobiti i objašnjenja koja su vam potencijalno potrebna da strahovi postanu prošlost, a jedino na što se može “navući” i postati ovisni o tome – je sam pokret, sam ples. Što finalno i nije tako loše. Jeftinije je, zdravije i možete ga proizvesti sami 😉

Dakle, ako zaista prepoznajete rečenicu “volim plesati”, dajte si mogućnost da isprobate u nekoliko navrata (jer od prve možda nećete “ukopčati”) neke od “alter” plesnjaka.

I ne brijte bez veze u glavi objašnjenja postavljena na osnovu starih šablona, pitajte, sve je u principu tako jednostavno, život je lijep kada opušteno plešemo i kada sanjamo, “hajde zajedno da sanjamo” (iz pjesme grupe Piloti)