„Mi dišemo zajedno s kišnom šumom, mi pijemo iz oceana. Oni su dio našeg vlastitog tijela.“ – Thich Nhat Hanh, budistički redovnik

Dugotrajan boravak u prirodi, daleko od gradske gužve, izuzetno je zdrav ne samo za naše fizičko tijelo nego i za mentalno zdravlje i duh.

Brojna su istraživanja pokazala da se već nakon jednog odlaska u šumu smanjuju razine hormona stresa kortizola u ljudskom organizmu.

Stoga, nimalo ne čudi činjenica da sve veći broj ljudi danas napušta gradski stres i monotone uredske poslove te odlaze živjeti na selo, gdje u neposrednom kontaktu s prirodom i bez suvišnih gadgeta moderne civilizacije ponovno pronalaze sebe i otkrivaju svrhu vlastitog postojanja.

Neki se čak odlučuju na drastičnije korake pa biraju život u potpunoj osami i u netaknutoj prirodi, daleko od susjeda.

Iako ti ljudi žive minimalistički i skromno te često moraju obavljati teže fizičke poslove da bi preživjeli u „surovim“ uvjetima u prirodi, ono što dobivaju zauzvrat u obliku zahvalnosti i nepomućenog mira koji osjećaju u dubini svog bića za njih ima neprocjenjivu vrijednost.

Ne zaboravimo da je čovjek potekao iz prirode i da s njom čini nedjeljivu cjelinu.

Onoga dana kada se od nje počeo udaljavati i kad mu je ona postala mjesto koje mora „osvojiti“ ili pak u njega odlagati svoj otpad izgubio je sebe i zamračio smisao vlastitog postojanja.

Šuma i ja smo jedno!

Nakon dosta godina provedenih na zagrebačkom asfaltu (gdje sam zapravo najljepše trenutke provela upravo na Sljemenu) vratila sam se u rodni kraj samo kako bih bila što bliže moru, borovim šumama, smokvama i grožđu, kupinama, pticama… I nisam požalila. Polako, tek sad otkrivam pravu sebe…

Sjećam se da sam još kao mala djevojčica, odrastajući na selu, rado provodila vrijeme vani, na svježem zraku.

Vozila sam romobil i bicikl, neumorno plivala, trčala po suncu ili kiši… Nikakve atmosferilije nisu mi smetale, dapače, čak su pridonosile čarobnosti svakog trenutka.

Sjećam se bure koja me šibala po licu, tople ljetne kiše koju sam osjećala na svojoj koži (dok su ljeta još bila običajena i nije bilo iznenadnih oluja)…

Taj kontakt s prirodom oduvijek mi je bio izvor čiste radosti.

Istu takvu djetinju radost osjećam i danas kad god sjednem na bicikl i rano ujutro ili navečer odbicikliram do predivne borove šume u morskom okruženju.

Mogu s ponosom reći da sam svaki dan u prirodi.

Slušajući ptičji pjev, šum vjetra ili valova, polako se briše ona granica između mene kao osobe i univerzuma.

Priroda i ja više nismo razdijeljeni, nego postajemo jedno biće. U tim trenucima zaista ne mogu dokučiti gdje moje tijelo počinje, a gdje završava.

Prošlost i budućnost se brišu jer to su ionako koncepti koje smo si sami nametnuli.

U prirodi postoji samo jedan, ali moćan – trenutak sadašnjosti. Jedino kroz njega možemo se povezati sa svojim iskonskim bićem, s onim što smo bili prije dolaska na ovaj svijet i s onim što ćemo biti nakon što ga jednom napustimo.

Mudrost životinja

Kad u prirodi susretnemo neku životinju, što je neizbježno, njihova prisutnost briše svaki osjećaj usamljenosti. Naša veza s njima izravna je i iskonska.

Pogledate li u njihove oči, nećete naići ni na osude ni na predrasude koje su tako svojstvene čovjeku kao društvenom biću.

Iako životinje nemaju moć govora, njihova je živa prisutnost intenzivnija i moćnija od svake izgovorene riječi. Zaista je čudesno biti u njihovoj blizini.

Od tih veličanstvenih bića možemo puno naučiti o samima sebi i o tome kako živjeti s prirodom, a ne protiv nje. Jer životinje žive neopterećeno, u skladu sa svojom naravi i instinktom.

Posebno me vesele zvukovi u prirodi poput ptičjeg cvrkuta ili zaglušujuće pjesme cvrčaka ljeti. Postoji li nešto ljepše od tih frekvencija rano ujutro dok se priroda tek budi ili u večernjim satima pred zalazak sunca? Ptice i cvrčci za mene su glasnici radosti.

Također, šumarci i staze po kojima se krećem u vrelini ljeta ugošćuju zmije poput poskoka i kravosca.

Prisutnost tih bića u meni izaziva strahopoštovanje. Od njih sam naučila biti oprezna i budna, baš kao što sam od ptica naučila da mi ne treba poseban povod za radost.

Kad god u prirodi vidim uginulu životinju, naučim nešto o smrti i odlasku.

Njihovi su „odlasci“ dostojanstveni, bez pompe, naricanja i suvišnih ispraćaja. Kao da mi suptilno poručuju – sve je život, iz života nastaje i u život se vraća.

Onečišćenje prirode znači i uništenje čovjeka!

I dok me s jedne strane priroda i životinje ispunjavaju radošću i mirom, s druge strane žalosti me ljudsko nesavjesno ponašanje.

Naime, pored puteljaka i staza, uz čarobne mediteranske borove i grmove, vidim odbačene plastične boce, vlažne maramice, čak i čitave vrećice smeća!

I u meni kao da sve počne vikati: „Kako smo se uspjeli toliko udaljiti od prirode i od samih sebe?“

Suvremeni čovjek ne shvaća da će sav taj otpad jednom završiti u njegovu dvorištu, na njegovu tanjuru i u konačnici i u njegovu želucu!

Jer bacanje otpada u prirodu isto je što i bacanje smeća po vlastitoj sobi, kuhinji ili dnevnom boravku.

S obzirom na to da prirodu smatram svojim jedinim pravim domom, stekla sam naviku da uvijek usput, dok se vozim biciklom, zastanem i pokupim barem jedan komad plastičnog otpada.

Svaki taj mali čin u meni budi osjećaj zahvalnosti. Svaki put čini mi se kao da me i stabla u blizini pozdravljaju… Probajte i osjetite i sami!

Priroda vas zove!

Ako ste u mogućnosti, provedite u zelenom okruženju barem nekoliko dana.

Vrlo brzo osjetit ćete da vam je za potpunu sreću i mir zaista potrebno jako malo. Ptice to znaju, stabla to znaju…

Kad shvatite da vam priroda daje prekrasne darove i pritom ne bira kome će ih dati, neprestano ćete joj se vraćati.

Možda jednom i vi, baš kao što se to događa mnogima danas, dođete na ideju da spakirate kofere (naravno, sa što manje stvari) te svoje mjesto pod suncem pronađete negdje na zelenim obroncima, šumskim prostranstvima ili barem na selu.

Nemojte čekati da se zbog gradskog života teško razbolite od stresa i nezadovoljstva. Nemojte čekati da potpuno izgubite sebe i svoje zdravlje. Priroda vas čeka – pružite joj priliku!

Preuzeto sa ALTERNATIVE